14. kol 2017.

S „Tragom Božjih poslanika“, putujem u Dominikansku Republiku

Povelju za izuzetan doprinos u očuvanju i jačanju
 najboljih bh. i bošnjačkih vrijednosti u kanadskom društvu, Kajanu je uručio dr. Ramić
Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike, ogranak Canada, Toronto, septembar 2014.


PISMO DR. RAMIĆA - IBRAHIMU KAJANU...
Esselamu alejkum dragi prijatelju, šaljem jedan tekst koji sam napisao prije oko mjesec dana za vrijeme godišnjeg odmora. Tekst je napisan iz poštovanja prema tvome tako značajnom radu za sviju nas. Možeš tekst slobodno postirati na svoj fb ako smatraš potrebnim. Šaljem ti i jednu sliku iz Toronta. Veliki mahsuz selam tebi i svima tvojima.*



S „Tragom Božjih poslanika“, putujem u Dominikansku Republiku

Moja stalna praksa je da godišnje odmore provodim aktivno. Aktivno kod mene znači uz knjigu. Ove godine u prelijepu Punta Canu, Dominican Republic, zajedno sa mnom i mojom porodicom putovala je odlična knjiga Ibrahima Kajana „Tragom Božjih poslanika“. „Tragom Božjih poslanika“ predstavlja treće bibliografsko izdanje, koje je nastalo 1990. godine u periodu autorova putopisnog pohoda kroz jugoistočnu Tursku, tačnije područja vezana za nekoliko Božijih poslanika. Kolika je vrijednost i važnost ove knjige govori činjenica da je doživjela tri izdanja. Čitajući knjigu upoznao sam se sa mjestima svjetskog izvorišta civilizacija. Obogatio sam svoje znanje. Zapravo čitajući knjigu, zajedno sa Kajanom sam putovao tragovima Božijih poslanika. Upoznao sam kako su živjeli dobri, ali i loši ljudi tog vremena. Radi se doista o istinskoj knjizi decenije ili više decenija koja me je oplemenila strastvenošću i bogatstvom nesvakidašnje duhovne avanture.
Na otvaranju bosanskohercegovačke biblioteke u Torontu, u Kanadi, između ostalog sam rekao o dr. Ibrahimu Kajanu: “Čovjek koji u drugim ljudima ne vidi strance nego braću. Čovjek u kome je spojen Orijent, Afrika i Helada. Čovjek u čije riječi se uvlači irealna stvarnost, mistika i mudrost. Čovjek koji nikada nije imao nikakvih političkih programa, niti ambicija. Čovjek koji ne pripada nikakvoj stranci. Čovjek koji pripada samo svom vlastitom narodu. Čovjek koji sa malo riječi, gotovo oskudnih kaže mnogo. Duša tog čovjeka nema nikakvih težnji da vodi, ali ima jezgro od žudnje koje trajno nagovara da mu koristi sve do smrti. Gospodar je svjetova, stvarajući stvari i određujući im bit, naredio kalemu da opisuje sudbinu ljudi. Nekim je ljudima darovao moć, a nekim bogatstvo. Najnemoćnijim, koji nemaju srodnika ni među prvima ni među drugima, Bog je darovao kalem kojim će moći bilježiti samo onako kako je određeno još na početku svijeta -  istinito, dakle korisno. Tome teži Ibrahim Kajan“.
Kao poštovalac akademika Ibrahima Kajana i njegovog bogatog književnog opusa izraženog u preko deset knjiga različitih žanrovskih usmjerenja, čestitam mu na odličnoj knjizi, na veličanstvenom književnom opusu, uz želju da nas još mnogo godina raduje svojim izuzetno značajnim radom.


Akademik Emir Ramić

*Stavljam ga, da popuni šupljine u mom egu, hehe :) I. Kajan - 8. VIII 2017.

11. kol 2017.

DJELO VELIKOG ISKUSTVA I ZNANSTVENIH SPOZNAJA DR. ISMETA DIZDAREVIĆA

Prof. dr. Ismet Dizdarević




       Dr. Ismet Dizdarević: Segmenti psihologije umjetnosti
Art Rabic, Sarajevo, 2017.





Biti sretan, zahtjev je našega bića od trena kad smo se uspravili i počeli hodati po zemlji na dvije noge. Taj diktat čovjekova jezgra prisutan je u neprekinutom trajanju, od prvih čovjekovih staništa do dana današnjeg. Obznanjuje se umjetničkim sublimacijama koje je ljudska ruka pridodavala svijetu realnosti – ozbiljujući svoj unutrašnji svijet i pokazujući ga drugima kao svojevrsni korektiv tvrdoj zbilji iz koje dolaze samo patnje i nesreće. 



Naslovnica kapitalnog Dizdarevćeva djela

Tim prvotnjim senzacijama čovjekove umjetničke proizvodnje iz prahistorijskog jutra u pećinama i njihovom psihološkom skeniranju, posvećena je uvodna studija prof. dr. Ismeta Dizdarevića, obimnog rukopisa pod naslovom Segmenti psihologije umjetnosti. Rukopis je, na blizu 350 stranica, podijeljen u dvije temeljne cjeline: u prvom dijelu knjige autor razmatra ključna pitanja i ključne stavove teorijskih i empirijskih istraživanja suodnosa psihologije i umjetnosti, utemeljenih u antičnoj misli Platona, Sokrata i Aristotela, iz čije će kolijevke izniknuti i razviti se i teorije umjetnosti i teorije psihologije. 


Drugi dio obimnog rukopisa sastavljaju autorova razmatranja  o likovnim i jezičnim umjetninama, pjesničkim zbirkama, ali i o jednoj historijskoj monografijiji. Posvetio je značajnu pozornost i kreativnom potencijalu djece, koja se „rađaju pravim umjetnicima“, ali u kasnijem dobu taj se potencijal gubi „razvlačenjem pameti“ na putevima u potrazi za ostvarenjem svoga mjesta u svijetu „na kojem će biti sretni“. 


Zašto se psihologija kao znanost bavi proučavanjem umjetnosti, ako se pitanjima umjetnosti bave („licencirane“!) teorije proizašle iz nje same, iz estetite, iz Aristotelova mimesisa – i pretendira da bude cjelovita i neporeciva?  Psihologija u likovnosti, glazbi, igri i umjetninama riječi, ali i u osobama autora, pronalazi složene psihološke prostore svog istraživanja čovjekove prirode. Budući da su homo ludens i mimesis središnji termini bića umjetnosti, psihologija ima puno razloga da, kao što to imaju i filozofija i sociologija, ponirati u čovjekovu „jamu bića“ i na taj način obogaćivati antopološu vizuru čovjekova bivstvovanja na ovom svijetu. 


Što, zapravo, propituju i „mjere“ istraživanja psihologija kad podvrgavaju umjetnine pod lupu svojih znanstvenih sitnozora? Dizdarevićevi tekstovi nas uvjeravaju svojom fundiranom preglednošću ključnih psiholoških istraživanja, da su pristupi umjetnosti ove vrste, „i u ranjim i u sadašnjim vremenima“, nastojali spoznati koji su to „izvori ljudskih kreativnih potencijala i,  posebno, crte ličnosti umjetnika od kojih uveliko zavisi uspjeh u umjetničkom stvaralaštvu“. Ukratko, uz pomoć vlastite metodologije  teže otkriti one skrivene a odgovorne dimenzije čovjekove unutrašnjosti „odgovorne“ za umjetničku proizvodnju i koji su to „psihološki mehanizmi... prisutni u procesima stvaranja kao i da se uvidi koliko i kako umjetnost utiče na um i emocije čovjeka“. U svakom slučaju, psihološka proučavanja, npr. književnosti, ne obavljaju se da budu zamjenom ili da supstituiraju estetsku, književnu kritiku, koja je jedino mjerodavna analizirati njezinu umjetničku i leksičku konstituciju. 


Međutim, otkrivalačke dimenzije čovjekove osobnosti koje figuriraju kao likovi u znamenitim književnim djelima (u Shakespearea recimo, ili u romanima Dostojevskog), do kojih su došli psiholozi, posebice Freud i Jung, psihoanalitičari, nisu samo izazovna po svojoj upečatljivoj svježini i znanstvenoj situiranosti, nego se (ti slojevi tumačenja) široko rasprostiru, djeluju i plodotvorno pripomažu razumjevanju drugih prostora ljudskih interesa, kakvi su npr. Freudove, odnosno Jungove teorije o strukturi našeg jezgra, libida, tumačenja sna, simbola i arhetipova, između ostalog. 


Ako je umjetnost za psihologiju, po terminu dr. Dizdarevića,  „primjenjena psihologija“ po kojem propituje kako umjetnine djeluju na um i psihu, moguće je postaviti i pitanje u obrnutom smjeru: jesu li djela vrhunskih autora (npr. Dostojevskog ili Kafke, čije naslove navodi Dizdarević – Proces, Preobražaj, Zamak i Seoski ljekar) – psihologiji kao znanosti  – „primjenjena književnost“ ili „romansirana psihologija“? Mada tako sročen iskaz ne zvuči osobito dopadljivo, u njemu je ipak sadržana istina. Psihologija i umjetnost su jedno drugom ogledala istih lica njihovih dvojnih priroda. 


Po snazi utjecaja na promicanje istraživanja u jeziku, osobito je značajna Lacanova strukturalna psihoanaliza, koja ne samo da „oživljava Freudova klasična učenja“, nego se  približava  i utječe na oblikovanje de Saussureove strukturalne lingvistike.      


Svaki redak i svako poglavlje u Dizdarevićevoj knjizi majstorski konfiguriaju zadani prostor svojevrsne historije psihologije, a posebice segmenata psiholoških studija slikarsta i književnosti (o kojima je u knjizi najviše primjere). Taj ssnažni interes psihologije za umjetnička djela, unutar pojedinih psiholoških škola, nužno je vodio oblikovanju psihologije umjetnosti, jednog autonomnog,  specifičnog ogranka koji će razviti svoju vlastitu metodologiju i definirati prostor svoga istraživanja,  koji podrazumijevaju  “ispitivanje (1) bitnih karakterstika stvaralaca, zatim (2) sam čin stvaranja , (3)  karakteristike objekta – umetničkog dela i zatim (4) doživljavanje umetničkog dela  od strane “potrošača”, te konačno (5) i relevantne karakteristike publike.” 


U poglavlju Doživljaj slike i teksta, dr. Dizdarević okuplja autorske tekstove, kojima je reagirao na izložbe slikara Đure Lubarde, Džeke Hodžića, fra Perice Vidića, Alice Jakirovića, Salke Peze, amaterskog slikarstva liječnice Alme Jakić-Dizdarević, te osvrta na ilustracije u knjigama Jusufa Omerike i arhitekta Hajrudina Zagore.

Poseban skup tekstova predstavlja njegovo zanimanje za dječju kreativnost, te ispisivanje minijatrne kronologije dječjih likovnih susreta u Sarajevu. 


Tim tekstovima dr. Dizdarević bilježi osobna propitivanja psiholoških procedura koja oblikuju estetske senzacije u vlastitom biću, objavljujući ih u listovima i časopisima široj javnosti.


Umjesto zaključka, citirat ću samog autora: „Spoznao sam  ne samo ljepotu likovnog oblikovanja objekata,  već sam  i neposredno doživio draž i vrijednost ishoda  umjetnikovog  stvarenja i intimno osjećao   da nisam “pasivni recepcioner likovnog ostvarenja, već aktivni sudionik.” Dublje sam , zapravo, shvatio ono što je naučno utvrđeno da umjetničko djelo jeste ishod stvaralačkog procesa , ishod strpljivog, predanog i nadahnutog rada umjetnika, ali to ne znači da se može samo na osnovu njegovog sadržaja i forme govoriti o vrijednosti toga djela. Doživljaj umjetničkog djela  je složen psihološki mehanizam,  ustvari to je aktivni mentalni proces, u kome se,  u svjesnim i  nesvjesnim slojevima mozga subjekta, odvija specifični proces, proces stvaranja.“


Ovo izuzetno vrijedno djelo prof. dr. Ismeta Dizdarevića, utemeljitelja psihologije kao znanosti i kao studujskog predmeta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, preporučujem  punoj pozornosti naše stručne i kulturne javnosti.


U Mostaru, 26. 1. 2017.                                    Dr. sc. Ibrahim Kajan

22. srp 2017.

NEMA SLOBODE MIŠLJENJA – PSEUDOLJEVICA UVODI RAZBOJNIČKU PRAKSU



Dnevna priča

(Povod: Emir Suljagić i Đorđe Krajišnik nasuprot Filipa Mursela Begovića)

Najveći dio inteligencije s očitim prezirom promatra javna sučeljavanja na javnoj, medijskoj sceni, naše države. Kultura polemike je davno pokopana, a medijima doslovno hara razbojništo političke prakse. Ne iznenađuju nas stavovi krajnje desnice, ali zapanjeni smo javnim razbojništvom neke čudne, izrazito agresivne pseudoljevice!
Osobno mi je manje bitno objavljuje(m) li autorske tekstove u Oslobođenju, Avazu ili Stavu. Autor nosi teret, i vrapcima je poznato, za tačnost činjenica, ali je odgovoran i za stavove vezane za njihovu interpretaciju.
Zar je mjesto rođenja i života – diskriminirajući podatak koji difamira polemičkog oponenta? Zar je različito nacionalno porijeklo roditelja – sramota?
Čim se posegne za osobnim, porodičnim, biografskim podacima svoga „oponenta“, kao – „prljavim“, „miješanim“, „nacionalno nečistim“ i najblaže „sumnjivim“, i kad ti elementi nadvladaju svaki drugi razuman argument, zna se koliko je sati.
Tako sad, nakon polemičkih tekstova Emira Suljagića i Đorđa Krajišnika vs. Filipa Mursela Begovića, znam da u Bosni i Hercegovini nestaje lijeva misao koja se ne buni protiv bezčašća, nego mirno promatra svoje „desno krilo“ dok uvodi razbojničku praksu u naš ojađeni život.

24. svi 2017.

LJEPOTE ARKADIJSKOG BLAGAJA U NOVOM PUTOPISU IBRAHIMA KAJANA



Ibrahim Kajan: Put u Blagaj, Autorsko izdanje, Mostar, 2017,

                       Journey to Blagaj, translation: Amina Imami 


Piše:Mirza Abaz

       Kažu da nikad nije bilo više Blagajaca u Mostaru                 na jednom mjestu, u jednom trenutku!

      Promotori: mr. Jasmin Branković, hadži Seid ef. Smajkić, 
   muftija u penziji, Sejo Redžić, predsjednik Udruženja            Toprak, te autor Ibrahim Kajan

 

Početkom ove godine veliki bošnjački književnik i intelektualac Ibrahim Kajan objavio je peti putopis svoje pola stoljeća duge književne karijere naziva Put u Blagaj.

Nakon putopisa Tragom Božijih poslanika, Tragom bosanskih kraljeva, Pogled u Bosnu – Tragom bosanskih kraljeva, Grad velike svjetlosti, na red je došao i putopis o malom, ali svjetski poznatom naseljenom mjestu nadomak Mostara – Blagaju.

Kajanova knjiga, koja broji 60 stranica, sastoji se od više podnaslova kroz koje nam autor nastoji ispričati priče vezane za ovo naselje, a koje sežu u duboku prošlost. Smatra se da je Blagaj, kao naseljeno mjesto, star nešto više od dva milenijuma i nema sumnje da se za njega veže velika materijalna i duhovna historija koja godinama služi kao inspiracija mnogim pjesnicima, slikarima, ali i svim drugim ljudima koji žele osjetiti duh prošlosti Hercegovine.

U ovom putopisu Ibrahim Kajan posebnu pažnju posvećuje deskripciji arhitekture i kazivanju predaja o blagajskim historijskim građevinama i ljudima koji su usko vezani za njihov nastanak i djelovanje. Ovdje posebno mislim na blagajsku tekiju na Buni, sakralnu građevinu u kojoj derviši vrše obred zikra, po kojoj je Blagaj najviše i poznat, ali i na Sultan Sulejmanovu džamiju za koju se smatra da je starija od mostarskog Starog mosta, Karađoz-begov hamam, Han Haseći Ali-age Kolakovića, Kolakovića kuću, mnoge blagajske mostove… Također, Ibrahim Kajan na maestralan način kroz kompletnu knjigu nastoji opisati i religijsku transformaciju kroz koju su prošli stanovnici Blagaja, pa nas vraća u doba srednjovjekovne Bosne i opisuje važne bogumile i govori o njihovom značaju za Bosnu i Hercegovinu, ali spominje i lapidarne spomenike koji nas vode u prahistoriju bosanskog jezika i bošnjačke književnosti. Put u Blagaj dodatno krase i mnoge fotografije i slike koje ovaj putopis čine još zanimljivijim i lakšim za čitanje, a od prije par dana ovo djelo možete pronaći i na engleskom jeziku.

Recenzenti ove male, ali sadržajne knjige bili su Seid ef. Smajkić i prof. dr. Vedad Spahić. Oni su se složili da je putopis Put u Blagaj unikatno djelo novije bošnjačke književnosti i u pogovoru navode da niko do ovog momenta nije na ovakav način opisao koegzistenciju različitosti na jednom prostoru i posebno hvale to što je Kajan sve kontraste pomirio kroz ovaj empirijski sročen pripovjedački narativ.

Za sve one koji ne znaju, Ibrahim Kajan je bošnjački književnik rođen prije 72 godine u Mostaru. Nakon završetka osnovnog i srednjeg obrazovanja u rodnom gradu, seli se u Hrvatsku. Diplomira na Pedagoškoj akademiji u Dubrovniku i Fakultetu za defektologiju u Zagrebu, a magistrira i doktorira na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Dobar dio svog života proveo je u Zagrebu, gdje je radio kao lektor, bibliotekar, bio je pokretač i urednik mnogih tamošnjih časopisa, ali je najduže radio u izdavaštvu. Od 1992. godine radi kao glavni urednik časopisa Behar, pokrenutog u sklopu Preporoda (Hrvatska), čiji je i osnivač. Od 2001. godine radi kao pomoćnik ministra za kulturu u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK), a nedugo zatim počinje raditi kao profesor na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru te ubrzo postaje i dekan prethodno spomenute ustanove. Dugogodišnji je član Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Društva hrvatskih pisaca, PEN Centra naše države, a bitno je naglasiti i to da je dopisni član Bosansko-hercegovačko-američke akademije nauka i umjetnost (BHAAAS).

       S promocije, detalj


Do ovog trenutka objavio je više od 20 književnih djela, a najviše je baštinio dječiju književnost, dramu, poeziju, a nisu mu bili strani ni putopisi.
Za svoj književni rad bio je više puta i nagrađivan, a važno je istaknuti da je osvojio nagradu „Antun Branko Šimić“ za svoju zbirku poezije Kuću dok nađeš iz 1973. godine, Planjaxovu nagradu za najbolju objavljenu zbirku pjesama u Bosni i Hercegovini 2002. godine (Druga bajka) i nagradu Zlatno pero za najbolje izvedenu dramu na Festivalu bh. drame za tekst Katarina Kosača, koju je izvela glumačka postava Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) u Zenici 2005. godine.
Dobitnik je Povelje za izuzetan doprinos u očuvanju i jačanju najboljih bh. i bošnjačkih vrijednosti u kanadskom društvu, a ovu povelju mu je uručio Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike, ogranak iz Toronta, u septembru 2014. godine. U februaru ove godine uručena mu je i Srebrena Planjaxova plaketa za najprodavaniju knjigu u 2016. godini. Također, Ibrahim Kajan je nominiran za više domaćih, regionalnih i internacionalnih nagrada od kojih je najvažnije istaknuti nominaciju za nagradu „Skender Kulenović“ za životno djelo.
Svi gore navedeni podaci dovoljno govore kakva je pisana umjetnost koju stvara Ibrahim Kajan i ako želite obogatiti svoje znanje iz historije i historije umjetnosti uvijek suncem okupane Hercegovine, putopis Put u Blagaj morate pročitati.

Metafora.ba


Autor: Mirza Abaz
Mirza Abaz rođen je u mjesecu septembru 1996. godine u Sarajevu. Studira bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnosti naroda BiH na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Od malih nogu pokazuje interes za jezik i književnost i nije iznenađenje što je počeo filologiju i profesionalno izučavati. Do ovog trenutka bio je vanjski saradnik i glavni urednik nekoliko web portala, a svoje tekstove objavljivao je i u printanim časopisima.





22. svi 2017.

MOJA NEDOVRŠENA KNJIGA O STOCU

IBRAHIM KAJAN



 Gravura iz prahistorije

PUTOVANJE U BADANJ, U MJESTO IZGUBLJENOG VREMENA

 

 Preko Bune i Bunice
Skrenuli smo s ceste M-17 prema Buni, odakle je, za mene, početak prostora u vremenu potonule župe blagog imena Dubrava. A Buna, ime je jednoj od naših najkraćih rijeka, koja se, obogaćena još kraćom pritočnicom, Bunicom, nakon pet kilometara od blagajskog izvora ulijeva u Neretvu, s druge strane magistralne ceste... Buna je ime i ovom starom humskom gradu s obrušenim ostacima u Drugom svjetskom ratu bombardirane, prelijepe, na 14 lukova uzdignute ćuprije. Austrijanci su je odmah prozvali „rimskom“, mada su neki skloniji da je identificiraju kao osmanski arhitektonski poduhvat, pa se misli da je tek jedna od Karađozbegovih zadužbina iz XVI. stoljeća. 
Da, da, ovo je Buna koja teče onom zbijenom rečenicom kojom se profilira čovjek koji je prošao sito i rešeto, isprobao svako iskustvo na vlastitoj koži i bio na svakom mjestu: Taj ti je prošao i Bunu i Bunicu!
Odavde, čini mi se, pa sve do mora, počinje drevnost koja nerijetko nadilazi  svaku bosansku i humsku političku i državotvornu (srednjovjekovnu) profilaciju.
I već na ovom mjestu, vidimo i druge građevine... koje su umirale i ponovno se rađale, kao što se dešavalo u doba naše žive suvremenosti, gotovo jučer (recimo, 1993.), kad su sravnjivane sa zemljom džamije mrskih Drugih i Drukčijih, kao ona Ali-paše Rizvanbegovića, podignuta 1848., vezira na Hercegovini, Ali-paše Stočanina!
Vozimo se po ko zna koji put prema Stocu. To je, možda, najzagonetniji kraj naše lijepe i nesretne države. Moj suputnik nosi svoju kameru da njome zabilježi čuda vremena koja se ne mogu uvijek riječima opisati, koja se otimaju i prelijevaju u tajnovitim bljeskovima, u neznanim, neobjašnjivim, historijom neutvrđenim.
U Stocu, u antičkom Dilluntumu, u srednjovjekovnom Vidovom gradu, Vidovštaku, u živim i nestalim selištima, u ovom zelenom porječju Bregave, obitavališta su ljudi od nezapamćenih vremena do dana današnjeg.

Kroz mjesta nejasnih imena...
Putujem s Tarikom. S Tarikom Denjom i njegovom kamerom, u njegovoj crnoj limuzini elegantnih linija. Vozimo se preko bijelog dubravskog visočja, preko Hodbine, kroz naselja ili mimo njih, sela u blizini, prema kojima su uperene žute pločice putokaza, prastarih toponima humske zemlje, od kojih je baš svako starije od Grada sa Starim mostom! Niko ne zna kada su nastala, kakva im je bila sudbina, kako su se živjeli i u što su ljudi tako snažno vjerovali da bi uspravni opstali na svom kućnom pragu i na svojoj vlastitoj zemlji.
Sva su ta sela i obrušene gradine po njima, i poneki ulomak rimske ceste koja je udarena na prethodnoj, ilirskoj, i rasute kamene gromile s mrtvim precima, i patarenske nekropole – nijemi svjedoci koji govore svojim jezikom o neporecivoj žudnji za životom, upornosti da se ne pomakneš sa svoga, sa kućišta i baštine, ali i o zloj kobi koja je dolazila i rušila, koja je krvoločno otimala i žive brutalno sjekla i ubijala.

Rotimlja
Evo Rotimlje, odakle je porodičnim porijeklom mostarska i sarajevska porodica Nametaka, mostarska poznata po dr. Abdurahmanu, a sarajevska po književniku Aliji, poznatoj braći koji su, svaki na svoj način, obogatili bosansku i bošnjačku kulturu. Tragovi pripovjednog svijeta Alije Nametka, ne samo kao puke topografike nego i mentaliteta, ali i historijskog odbljeska sudbinskih udesa – zahvaćeni su iz zlatnog vremena ranog djetinjstva kada se sve pamti  – snažno su utkani u autorovo u zrelom dobu nastalo djelo. U toj Rotimlji kroz koju upravo prolazimo, Nametci su imali svoja imanja, ljeti bi „izlazili na selo“ i ostajali do rujne boje jeseni... Tu su zasigurno i budući pisac i budući historičar književnosti, u najneposrednijem doticaju s okamenjenom historijom spoznavali vrijeme, igrajući se kao bivši dječaci među stećcima omanje nekropole, promatrajući začuđenim očima prizore po bokovima mramorja i dlanom prelazeći preko plastike mačeva i štitova, jabuka i rozeta, jelena i posmrtnih kola….
Osim Rotimlje, sada se prisjećam, izranjaju i druga poprišta proznog svijeta Alije Nametka, sve poredani po ovom kraju… Brštanik, Dabar, Hodovo, Radimlja, Stolac…, pored kojih ću proći ili u koje ću, jednoga dana, vjerovatno doći.
Prolazili smo baš kad su se začula crkvena zvona sa sv. Petra i Pavla. U Rotimlji je i džamija, kuća dobre namjere, koja je, prvi put od svoje izgradnje, minirana i srušena 1993. 

Okrećem lice sad na lijevu sad na desnu stranu. Žudim za mjestima koja nisam vidio, čija imena pročitavam u mimohodnoj vožnji, koje je povijest uknjižila zbog svoje uzdignutosti nad prostorom, ne samo zbog tutnja vojnih osvajačevih čizama, nego i zbog duhovnih strujanja čije simbole cijelo posljednje stoljeće otkopavamo i pronalazimo.
Evo, tamo je skretanje za Trijebanj.

Trijebanj
Po cijelom slavenskom prostoru mogu se pronaći gradovi i sela kojima u korijenu imenice čuvaju sjećanje na staroslavensku zajedničku povijest, u korijenu treb.  Da, staroslavensko ime, riječ kojoj većina Trijebanjaca danas vjerovatno ne zna značenje: a označava mjesto žrtvovanja, ili žrtvu samu, ili oboje – spuštanje žrtve na žrtvenik.
Posljednji popis precizira da je u Trijebnju bilo prijavljenih stalnih boravišta 353 osobe. Bilo je 184 Hrvata, bilo je 113 Bošnjaka, bilo je dvoje Srba i bila su trojica Jugoslavena. Ukupno: 353 stanovnika. Do danas, evo ravno 20 godina, nije bilo popisa pučanstva. Od tada ne znam koliko se vratilo Bošnjaka nakon ratnog izgona, i ne znam jesu li među povratnicima i ona dvojica Srba. Ni sa onom trojicom Jugoslavena, ne znam kako se završila priča.
A nekoć je pravoslavnog svijeta u Trijebnju moralo biti puno više od one dvojice ubilježene u popis mještana 1991. godine. U Trijebnju je jedan spomenik velike vrijednosti, crkva sv. Nikole, zadužbina vojvode Donjih Vlaha, Radoja Hrabrena iz znamenite plemićke humske obitelji Miloradovića – Hrabrena, crkva iz 1534., podignuta u doba „tamnog vilajeta“ osmanskog vladanja, pod kojom, kako se to trajno ističe, „kršćani nisu imali nikakvih prava“.  Njezine su freske bile neprocjenjive likovne vrijednosti...
Mada je crkva sv. Nikole „prestala da poje“ 1815. godine, ipak ju je polovicom XIX. stoljeća obnovio mostarski trgovac Samit Gavrilović da traje i svjedoči o afirmativnom pravoslavnom prisustvu u turskom dobu, s korijenima iz dubina humskog srednjeg vijeka, da opstane kroz Austro-Ugarsku Monarhiju, kroz dvije Jugoslavije – i da je, napokon, do zemlje poravne snage HVO-a krajem 1993. ili početkom 1994. godine. Ravno 460 godina nije nikome smetala, jer i kako bi kad je bila kuća Božja! Nju su morali razoriti oni koji u Boga ne vjeruju i koji Boga mrze mržnjom goleme snage. Baš kao i oni koji su džamiju u Rotomlju iz vertikale  što je dodirivala zvjezdano nebo, poravnili u horizontalu po sparušenoj travi praskom i munjama podmetnutog eksploziva.
 
U Trijebnju je, pored pravoslavne crkve, mala nekropola od šest stećaka. Dobro su očuvani, valjda i zbog toga što su, skrivajući se od živih, u zemlju dobrano utonuli. Od četiri stećka u obliku sanduka, dva su ukrašena a ukrašeni su i stećci koji se prostiru po zemlji u obliku ploča. Ukrašeni su motivima štitova i mačeva. Obrubljeni su bordurama trolisnih, povijenih grančica lozice.
U Trijebnju su još tri lokaliteta sa stećcima zagonetnih predaka: na Rosuljama, na Stublini i na Krstu.
Na Rosuljama, tek kilometar od crkve pravoslavne, jedanaest je kamenih sanduka i jedan sljemenjak, dijelom utonuli u svetu humsku zemlju i dijelom zasuti zemljanim nanosima prohujalih oluja i vjetrovština. Tri su sandučasta stećka ukrašena i onaj sljemenjak, motivima trolisnih lozica, vrpcama tordiranim i prizorima iz lova urezanim.
A na Stublinama, uz rub puta koji Trijebanj veže za Rotomlju, jedan je ukrašeni od četiri sandučasta, i peti je ukrašen, stećak sa uzdignutim sljemenim krovom. Mač i štit. Lozica. Trolist. I oni tonu u zemlju, i oni su, kao i većina ostalih, spomenutih, nagnuti na jednu od strana svijeta od tikanja živih i od disanja crne zemlje.
Na Krstu, na putu prema Žitomislićima, tri su stećka, sva tri ukrašena. Uz dva u obliku sanduka, treći je oblikom krstače, od teška kamena što je u kamenu sanduku našla svoje tvrdo uporište. Na taj je sanduk dijak usjekao ime onoga koji je hodio po zemlji a sada je tu, ispod kamena: Ljubo Vuksalović. Stećci su ukrašeni po bokovima - izvijenim lukovima arkada, štitom koji štiti i mačem koji brani, i ukrašeni su jabukama i rozetama, i rozetama u kružnim vijencima, i još križem i vrpcom bordiranom...

Tarik je ponovno usporio, prolazimo kroz Hodovo, od čijeg me imena uvijek zapahne nešto drevno i drago, blago i pitomo: najviše me fascinira srednjovjekovlje zbog slavenskog porijekla koje je apsorbiralo, dolaskom i otkrićem svoje domaje, sve što je pamćenjem, duhovnošću i genetskim prelijevanjima moglo prihvatiti poput dobrog zdravlja i recepta za dug hod kroz život, kroz prostor i kroz vrijeme. Uvijek su negdje, u blizini stećaka ilirske gromile, ili rimski miljokaz, rimska cesta, ili jedan od rimskih bogova s nekog od politeističkih prijestolja.
U Trijebnju, koji nam je ostao iza leđa, pronađen je žrtvenik glavnog i vrhovnog rimskog božanstva – glavom i bradom: Jupitera neusporedivog! Na istoposvećeni žrtvenik, Jupiterova je kultna zajednica postavila svetu aru i u Hodovu, u koju upravo ulazimo, a još jednu pronađenu – u Stocu, kamo ćemo, ako Bog da, uskoro stići.
Trijebanjski žrtvenik Jupiteru visok je 98, širok 40 kolika mu je i debljina mjerena u centimetrima. Na gornjem, znatno oštećenom dijelu, imao je natpis od kojeg se raspoznaje
IOM           I(ovi) O(ptimo) M(aximo)
PAELSE    P(ublius) Ael(ius) Se(ve)
RVSL        rus l(ibenter)
P              P(osiut)
Žrtvena ara Jupiteru u Hodovu, sličnih dimenzija, imala je i ukrase, koje je vrijeme ili nečija neharna ruka, davno nepovratno uništila...

Na više lokaliteta Hodova još uvijek, boreći se s vremenom, opstoji više što većih što manjih nekropola starih Bošnjana, nasljednika antičkih.  Da to istaknu, kao da nam šalju jasnu poruku o činjenici da baš oni, ljudi srednjovjekovlja, čvrsto uspostavljaju vezu kontinuiteta između nas kasnijih i onih prije njih, Ilira, sahranjujući se tik do njihovih grobova, uz kamene gromile ili čak na samim njihovim uzvisinama, na gromilama! Stećci do ilirskih gromila, a haremi bošnjačkih muslimana do stećaka. I baš tako je u ovom Hodovu, u ovom selu izgubljenom na zemljopisnoj mapi, ali na putu kroz koji moraš proći ako putuješ prema Stocu!
Kod Boškailovih kuća izbrojano je 49 stećaka - kamenih sanduka i četiri sljemenjaka. Sva su četiri sljemenjaka ukrašena i čak 18 sanduka! Brojni su motivi na njima, nije se uvijek „prepisivalo“, pa uz oružje, štit i mač, uz predočenja ljudskih i životinjskih likova, obilje je floralnih i astralnih simbola. Obraćaju nam se nemuštim jezikom koji se čita umom i razumijeva srcem. U toj je nekropoli i jedan stećak čijeg vlasnika znademo jer mu je ime uklesano: Pavko Radohnić se zvao.
 
I postoje stećci na još ovim lokacijama Hodova, koje ćemo jednom zasigurno pomilovati rukom: na lokalitetu Radan-krst, na lokalitetu Pogrebnice, na lokalitetu Lokve i na lokalitetu kod Zadružnog doma.
Naravno, svi su stećci, osim onih koje je neki slučaj pomjerio iz svog prvotnjeg ležišta, uvijek postavljeni u pravcu zapad – istok.

A onda smo naišli na jedno samostalno naselje koje, kažu mi, pripada Hodovu, naselje koje prije ratnog pomijeranja stanovništva nije postojalo, naselje nevoljnika, za koje ne znademo pouzdano je li živo ili polumrtvo. Nikada dosad, a prolazio sam bezbroj puta, nisam vidio ispred kuće živog čeljadeta. Uvečer, kad bih se vraćao iz Stoca u Mostar, vidio bih osvijetljene prozore tek u ponekoj kući, i iz njih čuo – samo tišinu.
Na ulazu i izlazu nema pločice s imenom naselja. Naselje očito nema imena. Nema ništa lijepoga ni u gradnji kućica, ni u kamenitim dvorištima, nema ni jednog zasađenog cvijeta, nema ni jednog bijelog janjeta.
„Tu su nastanili nesretne Hrvate raseljene iz svojih zavičaja... Ima onih koji su pobjegli pred Srbima iz Dabrice, ima ih iz Bosne koji tvrde da su pobjegli pred Armijom BiH... ko bi sad sve to znao... Jesu li tu sretni? E, to je teško pitanje...“
Jer, šta ima na ovom mjestu gdje su podigli staništa, gdje su udarili svoj toprak? Tu nema zemlje, nema drveta, to je surovi kamenjar, pun vjetrova, škorpiona i zmijurina.
Na jednom sljemenu nedovršene kuće, možda čak i napuštene gradnje, mrtvo visi pocijepana trobojnica s karakterističnim grbom „Hrvatske republike Herceg-Bosne“. Države nema, ali zastava ima.
Ima i u blizini benzinske pumpe gdje skrenusmo prema Maslinama, i u blizini Orfejovih dveri, u neposrednoj blizini slavne nekropole Radimlje, dragih duhova Dobrih Bošnjana iz okrilja Crkve bosanske - koji neporecivo demantiraju svaku laž koja ne može opstati duže od jednog dana.

Tarik parkira pored one kućice uz nekropolu, promatra panoramu stećaka i promatra je kroz vizuru svoje kamere. Pita me, ozbiljan, koji će tekst pokrivati današnje snimke našeg dokumentarca .
O Radimlji se zna gotovo sve, ali viđenje jednog pjesnika uvijek je drukčije od opisa znanstvenika koji već puno stoljeće objavljuju svoje utemeljene analize, započete njihovim plasiranjem na stranicama čuvenog sarajevskog Glasnika Zemaljskog muzeja. Među proslavljenim imenima, ime je pionira Ćire Truhelke, opsjednutog poviješću srednjovjekovne Bosne, posebno stećcima i bosanskom staroslavenskog redakcijom pismena s kamena i pergamena, ćirilskog pisma bosanskog kojem je upravo on ime nadio i koji je on u znanstveni prostor lansirao pod nazivom bosančica. A ipak, u narodu je danas najrašireniji i najpoznatiji, promišljeni i poetski govor Maka Dizdara o nekropoli u koju je silazi sa svog vlastitog kućnog praga.
O Maku, bosanskom Orfeju među stećcima i o Radimlji, pisao sam u putopisu U Stocu, Isusov plač, pa mi sad ostaje samo da uprem prstom u uporno nasrtanje na ovo uzvišeno mjesto zajedničke sudbine ljudi iz kojih smo mi, današnji, potekli – da se obuzdaju divlji urbanisti i graditelji koji razaraju, destruiraju i guraju u propast zvjezdanu nekropolu koja se više ne može ponoviti niti na bilo koji način obnoviti. Ona je pouzdan trag kojim smo hodili i na kojem smo se uspravljali, živjeli – potpuno svoji, baš kako Krleža kaže – izvorni i neporecivo svjetski!
I ova je srednjovjekovna nekropola  na onom mjestu gdje se jasnim rukama prihvaća za ruke svojih civilizacijskih prethodnika, Ilira, jer su pored njih, život napuštajući, sahranjivani. Četiri su ilirske gromile otkopane početkom XIX. stoljeća na sjevernoj strani puta za Mostar, uz Radimlju. I njihove su grobnice čuvale zemne ostatke naših predaka položene u pravcu zapad (glava) – istok (noge). Preko tih grobišta ulazi se u najdublje dubine vremena gdje, zamalo, završava pisana povijest... koju ćemo, uskoro, čak i prije nego uđemo u grad Stolac, prvi put vidjeti svojim vlastitim očima.

A u Gorici, zaustavismo se…
Tako smo stigli u prvo stolačko prigradsko naselje. U Goricu. U vožnji, da mi ne promakne, pogledam tražim izvornog Stočanina koji će nas odvesti svojim autom na mjesto gdje historije još nije bilo. A to mjesto se zove: Badanjska pećina.
U blizini niskog zida koji je rubio memorijal neobičnoj i svetoj jevrejsko-sefardskoj osobi Mojsija Moše Danona, čekao nas je Sejo Obradović. Seju ipak svi poznaju pod nadimkom – a nadimak mu je Brzi. Brzi je jedna neusporediva osoba, po srdačnosti i po susretljivosti, o čemu sigurno mogu svjedočiti. 

Dok smo se pozdravljali, pogled mi je bludio po neobičnom Mošinom grobu. Zapravo, u tom malom i njegovanom sakralnom prostoru tri su kamena spomenika, ali je mjesto znamenito samo je jednom -  po sarkofagu prvog sarajevskog rabina, hahan-baše  Mojsija Moše Danana.  Priča kazuje da je, zaputivši se prema Dubrovniku gdje ga je čekala lađa za hadžiluk u Jerusalim, iznenada umro na Krajišini na domaku samog Stoca. Priča kazuje da ga je na pravdi Boga Jedinoga utamničio Mehmed Rušdi-paša godine 1820. i bacio, sa još desetak Jevreja, u sarajevski zlokobni zindan iz kojeg se rijetko ko vraćao.  Paša zatraži od sefardske zajednice 500 kesa groša za otkup uhićenika – ili će ih pogubiti. Po zabilješkama Zeki-efendije, Rafael Levi, ugledni saraf-baša (mjenjač) obrati se, nakon jedne džuma-namaza, muslimanskim prvacima za pomoć. Muslimanski mu prvaci, jer su Levija izuzetno cijenili, obećaju da će sve uraditi i sutradan sve Jevreje oslobodit. Ujutro, po sabah namazu, iskupi se 3000 muslimana i navale na Rustem-pašin konak, provališe unutra i oslobodiše nevoljne Sefarde. Rustem-paša pobježe u Travnik i posla Visokoj Porti vijest da su se u Sarajevu digli protiv  svijetloga Sultana! Sarajevski prvaci, saznavši za tu optužbu, napisaše svoju istinu, kao i o svim nezakonitostima Rustem-pašinim, s potpisima 249 najviđenijih građana. Jevreji su također poslali u Stambol dvojicu ljudi da pripomognu da istina stigne do Sultana.... Da je plan uspio, vidjelo se ubrzo: Sultan je smijenio Rustem-pašu i priveo ga pred lice Pravde…
Od tog dana rabinovog oslobođenja zindana, sarajevski Jevreji proslavljaju 4. hešvana, Purim de Sarajevo, Dan spasenja, a 20 sivana (juna) polaze na hodočašće u stolačku Krajišinu... 
Hebrejskim slovima u kamenom sarkofaku toliko nalik oblžnjim stećcima, u prijevodu na bosanski, piše, među ostalim:
RABIN MOŠE DANON
Bio je naš učitelj i rabin / Njegova dobra djela / Neka nam pomognu! / Amin!
Odijelio se od ovoga svijeta / Dana 20. sivana 5590. /1830./

Zanimljivo je da se za ovo memorijalno mjesto puno svetosti, gotovo dvije stotine godine brine isključivo jedna muslimanska porodica, obitelj starosjedilačkih Medara. Nakon što je divlja sila 1993. porušila i spalila sve u Stocu, oborila je i malu židovsku bogomolju. Nju je, zaraslu u oštru hercegovačku travu i drač, takvu, naherenih zidova i urušena krova, zatekao iz kuće prognani Mirsad Medar, vrativši se godine 1997. Prvo što je uradio, bilo je da očisti malo groblje triju sarkofaga – hahan-baše Mojsija i dvojice austrougarskih vojnika poginulih u otporu zapremi bosanske zemlje, pa su i njih ukopali tu, pored zapamćenog rabina, 1898. godine.


Mjesto izgubljeno vremena
 Brzi nas je opominjao da krenemo.
Prešli smo u Obradovićev auto, jer on je tako želio. Upamtit ću ga kao čovjeka koji me odveo u – nepovijest! Do Badanjskog konja na badanjskoj stijeni, u Badanjskoj pećini.
Od Gorice se uputismo tvrdim makadamom prateći udolinu, kroz kanjon koji je prorovala srebrena, blagotvorna rijeka Bregava. U ovom području kroz koji putujemo nas trojica mušketira, u području tako blagog i naivnog izgleda, bilo je možda prvo trajnije prisustvo čovjeka u prostoru današnje Hercegovine, tragovi njegovog življenja i djelovanja, njegove svjesne djelatnosti kojom se uzdizao iznad pukog biološkog življenja.
Nakon što je makadamska cesta, iznenada, završila u plićaku Bregave, zastadosmo zapanjeni nad koncem izgubljene ceste; klizeći pogledom za njezinim nastavkom u bistroj vodi, zaključismo da nema dalje, da je to moguće, ali samo  konjskoj zaprezi, jer je cesta zaista ponovno izvirila na suprotnoj obali i nastavljala poput zmije u izgubljenom gustišu, zaklonjena zelenim zidom. Znali smo da je ovuda nekoć morala prolaziti jedna slavna cesta. U razdoblju Rimskog Carstva, u I. i II. stoljeću bila je u najdoslovnijem smislu međunarodna prometnica između Narone i Dilluntuma, srednjovjekovnog Vida, današnjeg Stoca.
Brzi je pokušavao, hitar poput živog zvrka, pronaći barem tračak rimske ceste... ali je i nju, kao i toliko toga na svijetu,  davno pojelo raslinje, rastočilo u bezbroj fragmenata između kojih raste trava i drač, do savršene neprepoznatljivosti i izgubljenosti. Ubrzo nas je ipak svojim autom dovezao gotovo do samog podnožja traženog mjesta našeg malog ljubopitljivog hadžiluka. Mjesta na kojem se uzdiže golema stijena, slična onoj nad izvorom Bune u Blagaju, visoka do neba i gotovo izglačana, s bezbrojnim gnijezdima i tisućama ptica čiji je dom i zaštita od kako su stvorene i puštene na slobodu ovoga svijeta.
Lokalni turistički entuzijasti okupljeni oko udruženja Troja, uklesali su u kamenu stepenice, učvrstiti drvene rukohvate, pa se, preskačući i po dva basamka, nađosmo natkriljeni stijenom koja je isijavala samo jedno: VJEČNOST I POSTOJANOST.  Tako smo stigli u samo srce malenog područja koji se u arheološkim izdanjima novijeg vremena zove Lokalitetom Badanjske pećine

Pećinu je, očito, glačala milenijska voda, probijajući se, čineći nevjerovatni kanjonski usjek u kamenoj litici koji sada doseže 45 metara visine, računajući od površi zelene Bregave.  Udaljena je samo šest kilometara zračne linije od Stoca. Arheolozi su otkrili ovo bogato nalazište 1976. godine.
Pogledali smo sva pogodna mjesta, izokretali vratom, zavirivali u šupljine – ali crtež nigdje nismo mogli opaziti. Tražeći ga, Brzi se uvukao i u jednu mračnu spilju, a i mi za njim, misleći da je u njoj skriven radosni crtež – ali smo, iznenada, začuli snažan lepet uznemirenih slijepih miševa, pa sam žurnije izišao napolje nego što sam ušao!
Lutajući ispod visoke litice, u jednom trenutku sam se i propeo na odlomljenu stijenu – kad sam užasnut! – video da su mi stopala tik do crteža, da umalo nisam zgazio remek djelo svog možebitnog prahistorijskog pretka! 


Crtež, gravura, smatra se jedinstvenim u skupini nalaza te vrste i predstavlja svakako jedan od najstarijih spomenika umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Crtež je urezivan u uglačanu, koso položenu površinu  kamenog bloka, odlomljenog od masiva koji se visoko podiže nad Bregavom. Crtež predstavlja, budući da je stijena odlomljena od svoje cjeline, samo dio gravure. Zbog toga je nemoguće u potpunosti identificirati motiv zaboravljenog umjetnika iz davnine. Misli se da predstavlja figuru konja, gledanog s desnog boka, u trenutku lovačkog napada strelicama. Vidljiv je  i sačuvan  samo zadnji  dio napadnutog tijela kramonjčeve žrtve. Crtež naravno nije anatomski precizan, jer to davnom čovjeku nije bilo bitno. On je pokazivao svoju ideju: nadmoć nad prirodom. Gravure slične badanjskoj, dosad su pronađene još jedino na Siciliji, u Kalabriji i Apuliji.
Kažu da je u ono gluho vrijeme prahistorije razina mora bila za 150 metara niža od današnje, pa da je komunikacija između susjednih poluotoka i Sicilije bila gusta i trajna. A to  vrijeme arheolozi smještaju u razdoblje mlađeg paleolita, između 13000. i 12000. godine prije nove ere.

Klanjam se vremenu, našoj maloj historiji
Teško je zamisliti – vrijeme. Zapravo, nemoguće je zamisliti vrijeme. Moguće je imati ideju o vremenu, koju hrani pojednostavljena spekulacija predmetima i događajima... prevedene u historijsko brojanje godina. Kad je Napoleon osvojio Egipat, postrojio je svoje pukovnije ispred Sfinge i piramida… pa im je naredio da se tim čudima čovjekovih ruku i čudima ljudskog uma - duboko se naklone!
„Naklonite se, jer se vremenu klanjate, vremenu od sedam tisuća godina… koje svojim očima gledate!“
I ja se klanjam našoj maloj historiji oblikovanoj u stećke Radimlje od 500 do 700 godina. Klanjam se antičkom vremenu ilirskog Daorsona od 2000 godina i klanjam se i prahistoriji  Badanjske pećine od mogućih 13.000 godina.
Klanjam se Humskoj zemlji u kojoj je prvo naše ognjište, u kojoj su prvi naši kulturni  i prvi naši civilizacijski koraci. Klanjam se zemlji i kamenu koji su nam pripali po zakonima Vremena i po zakonima Božjega proviđenja.

(SLOVO GORČINA, 2010.)



DAORSON, ZMIJE NAŠIH PREDAKA


ΔΑΟΡΣΩΝ, tako je ime ovoga grada na čiji smo prag upravo spustili svoja stopala Smaila i ja, prvi put od kako postoji. A postoji, kako kažu najnoviji instrumenti koji “snimaju” kroz naslage zemlje,  najmanje  -  tri tisuće i sedam stotina godina. To tvrdi u najnovije vrijeme dr.  Niels Müler Schisel s frankfurtskog  Arheološkog instituta. Gospodin je obavio geomagnetna istraživanja ovoga poznatog drevnoga ilirskog grada – grada Daorsona na ošaničkom visočju pokraj Stoca.  Istraživanja su otkrila zidine koje se danas nalaze pod slojem zemlje, a koje su oko 500 godina starije od zidina koje su već otkopane i o kojima su prvi put znanstvenu javnost izvjestili Kosta Hörmann i Vladimir Radimsky svojim tekstom Ošanići kod Stoca, objavljenom u znamenitom Glasniku Zemaljskog Muzeja, godine 1892. 



Naš domaćin je mr. Edo Šator, inteligentni i tihi mladić gospodskih manira, pravi aristokrat duha u završnici svoga oblikovanja, diskretni šarmer kojemu nisu nepoznati neodoljivi lokalni liskaluci kao ni svjetska kretanja unutar golemog prostora umjetnosti riječi i znanosti o njima, lingvistike posebno.  Njegovo je obiteljsko porijeklo iz ovog malog, humsko-bosanskog zemljopisnog gustiša prebujna povijesnog prepletanja – antičkog, srednjovjekovnog, osmanskog, austrougarskog, jugoslavenskog…, ukupno: sedam tisuća pozitivne historije!  Ko ima Edu za prijatelja, taj ima sve!

Tajna grada Daorsona
Prelazili smo golemu zaravan idući ugaženom stazom preko livada ispod kojih se nalaze nevidljivi ostaci grada, stariji od vidljivih dijelova Daorsona. Ostatke kiklopskih gradskih zidina ne samo da ćemo pregaziti, nego, zadivljeni onom očaravajućom ljepotom ruina – i doslovno, po stotinu puta, opipati i pomilovati, više vjerujući čutilima samozatajna opipa nego što vjerujemo razglašenom čulu vida. “Vidljivi” Daorson se smješta u razdoblje između 300. do 50. godine prije nove ere, ali njegovi skriveni, podzemni kvartovi produžavaju mu starost u potpuno zamagljene vremenske dubine, čineći ga valjda najstarijom urbanom naseobinom u cijeloj Bosni i Hercegovni. Daorson je golema, skrivena senzacija.
Rezultati suvremene analitičke metode genetskih istraživanja provedenih u švicarskim biološkim laboratorijima, izdvajanjem i uspoređivanjem DNK materijala uzetog u nekim južnoslavenskim zemljama, tek su od prije godinu-dvije, postale svima dostupni. Oni, rezultati, potpuno nedvojbeno dokazuju da današnji Bosanci i Hercegovci, među kojima su i ovo troje putnika koji se danas ukazaše na historijskom ozemlju, posjeduju gotovo 45 posto ilirskog  genetskog materijala, a “svega” 30% slavenskog, dok ostatak od 25 gotovo ravnopravno dijelimo s Avarima, Keltima, Tračanima, Grcima i ostalim u vremenskim olujama izgubljenim narodima.
Prolazimo preko pokošene trave. Smaila pita, sa zebnjom,  ima li zmija, a Edo se zagonetno, mikelanđeoski, smiješi…  i šuti.  Da je utješi, na rubu žuđena odgovora,  nijemo je odmahnuo glavom…”Nema”, biva.  Isto ga je prije nekih godina pitala i jedna mlada kolegica kad ju je pozivao, neuspješno, da nasamo razgledaju Vidošku tvrđavu, na što je on odgovorio:  Nema tako velikih kao ti…

Podizan kao Mikena, razoren kao Troja
Evo nas na jugozapadnoj kapiji grada. Zaista, Smailu i mene podsjeća na “vrata” kakva smo vidjeli u mrtvim grčkim gradovima Male Azije, u Turskoj, recimo neodoljivom Pergamu propetom na uzvišenu havalu ili u slavnom Efezu, iz drevnog vrijemena  Heraklita, dok je more još zapljuskivalo njegove zidine...  Najveća sličnost Darsona  je, tvrde znalci, s nekim detaljima Mikene u Grčkoj. Te se sličnosti očituju  u načinu podizanja zidina, ogromnim rezanim kamenim blokovima uzidanim u njih bez vidljivog spojnog materijala, poput suhozida bez i jedne jedine pukotine! Naslućuje se i “klasični” raspored lokacija gdje su nekada morali stajati heroon, akropola,  ili još opstojeći tragovi nastambi patricijskog sloja heleniziranih Ilira, domovi generala i dviju stražarskih utvrda udarenih na krajnjim odbrambenim tačkama sjeveroistoka i jugozapada grada iz davnine. Odbrambeni zidovi su i najvidljiviji i najočuvaniji.  Glavni je zid dug 65 metara, visok od četiri i pol do sedam i pol metara, kako na kojem mjestu. Osim vrata na koja smo ušli, otkrili smo još dva manje vidljiva, pomoćna ulaza.
Gradu se sa sjevera nipošto nije moglo prići – na sjevernoj se strani spušta stubište obraslo nekim lijepim sitnim cvjetovima i mirišljavom travom, a potom se, nakon minijatrune terase ponovno nastavlja u dvojno stepenište koje odvodi na viseće vrtove vješto poduprte zidovima od klesanih kamenih četvorina. Dok sam silazio, mokasinkom sam nehotice odgurnuo jedan kamičak – i on je poskočio, poput zadrijemalog cvrčka, survavajući se stotinama metara niz padinu  na čijem je dnu vijugala smeđa suha traka nestalne rijeke Radimlje.

Kad vode ima u izbilju, ona proteče, huči bjesomučno, ponekad razdire obale i odnosi sve pred sobom, drveće i sitnije životinje, u Bregavu, a Bregava u Neretvu. Tako nam priča Edo Šator,  a mi gotovo ne vjerovasmo. Kako ćemo vjerovati da rijeka može biti u toj mjeri nepouzdana, nepouzdana poput čovjeka? Nijemo gledamo u dolinu: U njezinu koritu nema ni jedne jedine kapi vode, sve je suho, prekriveno suhom, naivnom sirovošću!
A onda se počeše rojiti bezbrojna pitanja na koja nikada ne nalazimo poštene odgovore – baš kao i uvjek na sličnim mjestima. Sličnim po bivšoj moći. Po bivšoj slavi. Po bivšem bogatstvu. Ko su ti Daorsi, i šta im se desilo pa su nestali? Zašto grad Daorson, baš kao i sudbinska Troja, ili posljednje grčko kraljevstvo i njegov grad Pergam, pa Mikena i toliko drugih antičkih gradova, nikada i nikada više, nakon razaranja nisu obnovljeni?
Zašto su ljudi pobijeni?
Zašto se nikada više nisu vratili?

Mitsko vrijeme na ošaničkom visočju
Nisu se vratili, jer je sudbinsko vrijeme isteklo za Ilire. A značenje njihovog imena, začudo, znači – biti slobodan, što se, opet – dovodi u vezu sa zmijom?  Zar je sudbina tako udesila da oni koji žele biti slobodni – moraju biti, da bi slobodu svoju očuvali – poput zmija? Zmija je totem goleme snage. Kada se rodio mitski Illyrios, sin Kadma i Harmonije, rodonačelnik, zmija je obavila njegovo tijelo i prenijela mu svoju magičnu snagu. Zmija Ilire dovodi u najtješnju vezu, koju još niko nije u stanju proniknuti, u vezu s Hetitskom zmijom Ilurjakom. Antički pisci, rimski i grčki, opisuju ih kao barbare, koje valja pokoriti i upristojiti. I iskoristiti. Ilirsko ime prekrivalo je plemena Autarijata, Ardijeja,  Liburna, Japoda, Panona, Dalmata, Dardanca, Dezijata. I još bezbroj njih po golemom prostoru Ilirika.



A ovdje su obitavali Daorsoni.
Po cijelom prostoru, dok smo prilazili zidinama i kada smo ušli između njih, gazili smo po krhotinama grnčarije. Jednu sam, kriomice i postiđeno, skrio u svom džepu. Edo kaže da je sve donedavno, osobito nakon pljuskova i obilnih kiša, bilo mogće, na površini zemljanih nanosa vidjeti  iznenada otkriveni novčić, ponešto od sitnog nakita, ili neki mjedeni privjesak, pa čak i zahrđalu fibulu, rimsku kopču ili zgodnu usnulu aplikaciju.
Nikoga više nema od Ilira. Nestali su Autarijati, Ardijeji,  Liburni, Japodi, Panonci, Dardanci, Dezijati, pa i u knjige zapisani Dalmati koji su bili moćniji od svojih prvih susjeda Daorsonaca.  Potonji, zaljubljeni u dolinu Neretne, koji su po njoj plovili i isplovljavali na otvoreno more sve do Grčke. Historija je uknjižila njihovo bogato kulturno naslijeđe: ali nije pronašla njihov jezik niti njihovo pismo. Otkriva ga posredno, preko onih koji sui h porobljavali i u smrt tjerali, iz latinskog i grčkog razdijeljuju lekseme koji su im mogli pripadati. Tako radi i jedan naš historičar starog vijeka: bišće po bosanskim zemljopisnim nazivima i utvrđuje im, kao, ilirsko porijeklo.

Krici su  dopirali do neba
Daorson pokazuje da su ga stanovnici morali brzo, u nevjerovatnu bijegu, napustiti! Morali su bježati brzo, jer je neprijatelj već razvaljivao sjekirama drvene dveri na kamenim kapijama. Jer je već prebacivao preko zidina goruće glavnje i užasnu smrt.
Jesu li ih samljeli Rimljani, nepobjedivi, koji su davno razastrli svoje nove državne mape preko Ilirika - sve do nevidljivih granica bajkovitih azijskih država?  Daorson je od njih darovan autonomijom i zadaćom od Cezara zadanom, pa je glavu sačuvao i život produžio. A zadaća je bila da čuvaju Narentu od Norinske utvrde do mora Adriatskoga – od stalnih ukoljica, od zlokobnih, od Dalmata ilirskih.

 Ili ih je, ipak, uništio “netko svoj”, jer najžešći i najsmrtonosniji ratovi ne vode se s dušmanima, nego sa svojom rođenom braćom. Samo braća lukava znaju načine kako otkriti gdje kriješ svoju tajnu snagu (kao Samson, u perčinu), ili na kojem mjestu tajiš “petu svoje smrtnost” (kakva bila u Ahila).
A Dalmati su bili pleme rođačko.  Dalmati su bili pleme veliko po velikom broju i po velikoj drskosti.  Dalmati jaki i krvožedni, najokrutniji među Ilirima. 
“U vrijeme ratova između Cezarovih i Pompejevih pristalica na južnoj obali Jadranskog mora, Delmati našli na jednoj strani, a Daorsi na suprotnoj. Pompejev legat je 49. godine p.n.e. stupio u savez sa Delmatima i njima pridruženim plemenima. Cezarov pretor Vatinius započeo je  ratne operacije protiv Delmata najkasnije u proljeće 45. godine p.n.e. Gotovo je sigurno da su Delmati baš u to vrijeme (44/43. godine p.n.e.) napali centar Daorsa, grad Daorson, i potpuno ga razorili” - ponavlja jedan autor za analima slavnog rimskog autora.
Zaista, u trenu kad je ružoprsta krenula prema nebu, kad se pojavio končić između noći i dana, zatutnjali se konji pretrorijanca i do neba se digla vika divljih Dalmata. Na stražarskom mjestu na daorsonskoj kuli stražar je stigao viknuti samo jednom: ONI DOLAZE! Drugi put nije imao vremena. Smrt je urlala kao na svadbi podzemnih bogova!


 U toj žurbi, jednom je kovaču novca ispala kutija s alatom i uzorcima novčanih odljevaka i uglavila se u procijep između dvaju kamenih blokova. Pronađeni su u najskorijem vremenu, prije 50-tak godina, čini mi se. Bilo ih je u toj škrinjici 39 novčića, od kojih je 29 s likom ilirskog kralja Ballaisa iz 168. godine p.n.e., a devet s grčkim natpisom ΔΑΟΡΣΩΝ  i urezom lika lađe, vrlo slične onoj koju je gotovo jučer pronašla mr. Snježana Vasilj, na lokaltetu Desilo, u glibu Hutova blata, u neporednoj blizini Darsona.
Na jednom mladom ratniku, probodenim kopljem, ostala je na glavi čvrsto postavljena brončana kaciga. Po njoj je niz likova koji žive u našoj svijesti– Afrodita, Nika, Helij, Dionizije, Muze, Pegaz. Gotovo dvije hiljade godina kasnije, pronađena je samo kaciga i smještena u Zemaljski muzej u Sarajevu. Pronađen je u Daorsonu fragment granitne skulpture Kadma i Harmonije. Pronađen je i Ilirski reljef s trinaest zmija i pet pari orlovskih krila.
O, da! To je konačni znak – Zmija. Ilur – tvoje pravo ime je zmija.
Zmija će ostati znak dugog nasupajućeg vremena, znak na stećcima, na bosanskim stelama, pa čak i znak na prvim bašlucima iz pozne jeseni srednjeg vijeka… drevnih Bošnjana koji su, danas je tako nedvojbeno, zadržali dobar dio (i) genetskog naslijeđa svojih dalekih, antičkih predaka.

Nesahranjeni mrtvaci
U odlasku, osvrćem se po ne znam koji put prema megalitnim zidinama. Mori me ustreptala, probuđena misao o ljudima i ljudskim naraštajima, koji stalno, u neobjašnjivim zamasima vremena, ponavljaju historijske dogodovštine.
Posljednji živi stanovnici ovoga grada nisu sahranjeni. Oni su iznenada napadnuti i bez imalo mislosti pobijeni. O nepravednim smrtima, kako vidimo, priča nikada neće prestati dok ima onih koji se sjećaju. Sjećanje je obaveza, obaveza čak i onda kad  “kao mora pritišće svijest živih”.  A ko su oni nama i šta smo mi njima? Odgovor valja tražiti i nikada ne odustajati, tražiti stalno, hodeći humskim brdima i brdima bosanskim - sve dok ga ne susretnemo na nekom od iznenađenih puteva… 

(U Orebiću, 21-22. VII. 2010.)



 

U STOCU, ISUSOV PLAČ


KRAJ MOĆNIH

»Putuješ po svijetu
da bi vidio kako su završili
oni prije tebe.
Bili su od tebe moćniji
i više su spomenika
na zemlji ostavili.«

I što si vidio?

Pusto groblje bez kraja i početka.
Vidio si samo zemlju crnicu
kojom je Voljeni
dušu njihovu napunio.

Pred stolačkom, iznova uspravljenom Carskom džamijom, stajao je onaj koji se zove Medar, izgledao na cestu što iz Mostara dovodi putnike, a on je, taj Mensur, čekao samo jednoga, koji se  odaziva na ime Božijeg poslanika Ibrahima, (ne)skromnog pisca ovih redaka. 
Ali, postoji način koji bolje datira naš susret od  usitnjenih kalendara, bolje precizira količinu prohujala vremena, mjerena godovima u srcu okamenjenih djela neusporedivih ljudskih ruku, u spiljskom badanjskom crtežu, primjerice, onim svemirskim konjicem očuđene ljepote, pa bi zapis, svakako, valjalo započeti riječima: »A kad se navrši četrnaest tisuća godina ovoga staništa, na mjestu s kojeg je ilirski predak pozdravljao mlado Sunce, baš na tom mjestu krcatom nepročitanom i nerazvrstanom historijom, stajao je Mensur Medar; na potonjoj rimskoj Mjesečevoj poljani, pod tvrdim Vidoškim gradom; najposlije - čeka na mjestu gdje su 1519. godine, po naredbi sultana Selima, džamiju podigli oni koji su se Bogu u ruke predavali,  nasljednici krstjana bosanskih što su od smrti bježali. Carska džamija! Medar stoji na mjestu gdje nikako nije mogao stajati  kobnoga dana godine 1993. - kada se golemi vojni, smrtonosni, hvo križ sručio na cijeli grad! Da je stajao - sada me ne bi čekao, a njegov novi prijatelj ne bi ni znao da je taj dobri Medar uopće ikada i postojao.
Ali, ja ne dolazim sam: uz meleke koje nitko ne vidi osim moga srca, društvo mi je ponudio mladoliki pjesnik Nusret (Omerika): s pjesnicima je uvijek dobro putovati, čak i onda kada vam čitaju vlastite pjesme. Oni najbolje opisuju zagonetne pojave, za koje, kad ih prvi put vidite - ne znate što biste rekli. Kad spaze vrijesak, vele: Bože, ovaj miris je ključ koji vrata same duše otvara! Kad primjete bokvicu što niče iz zida, kažu: Imao sam nanu; kad bi’ djetetom posrtao, ranice mi je na koljenima bokvicom liječila. A onaj, Nusret, proniknuo je u tajne bilja, pa ih i sam odabire, slaže po odajama i suši, i sad, u zgodi ovoga dana, na jednom mjestu gdje nas dotaknuše od duvara odlijepljene puzajuće grančice bršljana, on pouzdano, glasom u kojem nema sumnje, reče: Bršljan je odličan za liječenje hemeroida, vrag ih odnio!
Prilazi Medar: lice je potpunu zamaskirao zagonetnim, dječačkim smiješkom; mora da je dobro spavao, mora da je i ibrik prije pijevaca sasuo na glavu ovoga 12. ramazanskog jutra.
Govori, ispričavajući se: Ne može ostati dugo s nama, nešto je iskrslo, neko je na bolji svijet preselio, čini mi se neka gospođa, neko iz obitelji Dizdara. Zato, kaže prijatelj, evo upravo pristiže Zlatko, a Zlatko (Hadžiomerović!) o Stocu zna sve!
A ja sam u Stocu bio, jednoć, u doba poetskog, momačkog doba, ali ga se, eto, nikako ne sjećam. Vozi me Medno Prezime pored bregavskih ćuprija i nestvarno govori da će mi pokazati Begovinu, bivši svijet za sebe, ali Begovine nema, sklad koji je činio ljepotu, kao i uvijek, prvi odustaje i preseljava se u zaumni svijet, u carstvo nesvjesnog iz kojega se javlja, zar nas Jung nije poučio, samo u iznenadnu snu - tada nas upozorava: OVO POSTOJI!

Bog je dao moć i neživom da zločin posvjedoči
 Ispred nas izranjaju kišom oprane ognjenim bjesnilom spaljene zidine gospodarskih kuća nekoliko naraštaja obitelji Rizvanbegovića, poredanih u dvoredu između rijeke i strmine brda. Osim tuge, ovdje više nema ništa. Nema ni ljudi, nema ni vitkih konja, nema ni ptica u preletu, nema ni pasa lutalica, nema ni kukaca, nema baš ničega što prepoznajem kao živo i za čovjeka vezano - osim bijele vode rijeke Bregave, čiji se pritajeni huk čuje iz prisutne davnine, koja više nije ogledalo izvana i iznutra zadivljujućim bogatstvima urešenog ljudskog staništa. Prignuh se obali i prihvatih nagorjelu letvicu iz bivšeg ružama zaklonjenog demirli pendžera. Voda uvijek nešto nosi, govorio je Zilahi, nosi zločine, rječito i nepotkupljivo govori ovaj ambijent, nosi možda nakrcane grijehove i zasigurno obećava teško prokletstvo svima koji su to uradili. Ni kada je Kabil ubio svojega brata Habila, na mjestu zaklonjenu i bez živa svjedoka, ubica se nije mogao skriti: Bog Veliki je naredio zemlji da zadrži na površi svojoj krv prosutu bratovom rukom, da svjedoči - na sablazan Sunca i Mjeseca, našega Praoca i naše Pramajke - da krv svojim krikom svjedoči. Od toga dana s Početka Svijeta, zemlja ne prima ubijenu, nevinu krv: Tako je Milostivi odredio. Tako je i ovdje, u Begovini. Mrtve kuće i mrtvo drveće, mrtve trave i sprženo kamenje. Mrtvo koje govori o zločincima. Zaista, Bog je dao moć i neživom da zločin posvjedoči.
(Sjetih se, iznenada, Zagrebčanke Sunite i brata joj Suada: isticali su svoje begovsko porijeklo, baš iz ovih spaljenih kuća, koji su mislili da dodaju sjaj svojoj biografiji »sudbinskom bliskošću« sa samim gospodarom rata baš sa one strane s koje su došle palikuće, zločinci sigurni u svoj posao! Sam je čovjek sebi najveći neprijatelj, ali to, poneki, nikada ne spoznaju.)
 Zlatko i Nusret nas dozivlju: pokušavaju otvoriti drugu kapiju koja dijeli gospodarski dio ovog malog privatnog grada od intimnih obiteljskih begovskih nastambi. Kroz raspukle daske vratnica vidi se pokušaj obnove jedne od kuća, ispred nje je zategnuto uže s netom opranim rubljem! Ipak, tu je i živ čovjek, a moji prijatelji misle da bi u okrilju djedovine mogao biti Fahrudin, bivši dreteljski sužanj kojem nije pomogla ni intervencija akademika Frangeša, bivši ministar prosvjete, čija se svjedočenja paklenog vremena još očekuju. Njegova studija o Kulenoviću, njegov rad o zaboravljenom Makovu bratu Hamidu, pa antologijski izbor bošnjačkog putopisa, zavrijeđuju svaku pozornost.
Lupamo po vratima, ali nas beg ne čuje, možda je prilegao, a možda nije ni pristigao u zavičaj.
Preko ćuprije Mensur poveze svoj novi polovni auto: sa strahom se i nelagodom stisnuh, nimalo ne vjerujući da će se njegovo vozilo provući uskim mostom koji spaja Begovinu s nekoć rajskom Đul-hanuminom palačom, žalosnim ogorjelim zidinama koji je čine neumrlim zdanjem koje još uvijek »stoji uzgor«, ma što to značilo! Zaista, samo vojska koju vodi Sotona - razara, lomi i spaljuje obrise lijepoga i dobroga. Zaista, samo vojska koju vode Božji meleci, silama nevidljivim štiti tuđe i pomaže nemoćnom!

Orfejov susret s Bošnjacima
Orfej je molio grčke bogove da mu dopuste silazak u podzemni svijet da se još jednom susretne s ljubljenom Euridikom, jer smrt, duboko je vjerovao, ne prekida ljudsku žudnju za bićem koje se jedino na svijetu ljubilo. Ono s čim smo sjedinjeni, najživlji je dio našega jezgra, naše postojane bîti koju osjećamo podjednako snažno i u snu i u dubokoj svjetlosti razmišljanja. Kad je Mak sišao u Radimlju, otčitavajući kamene listine zgusnutoga bosanskog vremena, zasigurno se susreo sa samim sobom, sa svojim i  kolektivnim živim testamentom,  s čudesnim pamćenjem, umnom silinom koja je čekala sretni trenutak da ispliva iza sna, da se ukaže poput kamenog, stiliziranog odrona iz svemira, sa svojim spiralinim znakom, rozetom zakošena vremena, s nijemim zvukom kola posmrtnih i kola svadbenih poredanih po bokovima stećaka, s križevima cvjetnih svastika s drugog kontinenta i s drugog svijeta! Evo tih stećaka i evo mene prvi put među njima, u Radimlji punoj slave! 
Da sam osvanuo u rano jutro, u jesenje jutarnje disanje zemlje, sve bi bilo vjerodostojnije od sna: nekropola bi plutala u maglenom oblaku, kao u prvoj zapamćenoj fotografiji koju sam davno nekada vidio i koju nikada neću zaboraviti!
Opipavam jagodicama prstiju površ u kam sječena jelena, duše koja ne može umrijeti, dotičem zvijezdu dubokog sna, spuštam dlan na jabuku nejasna značenja, i zmiju dodirnuh, jer je u njoj i tajna iz samoga pretkova imena - ilur! Zmija! Ali i prvi, uz Adema i Havvu hazretleri, živi i u kretnji spomenuti život što ga je Vječno Živi na ovu zelenu Zemlju spustio. Odakle se majci našoj Havvi prikrala, ta zmija? Došla je iz nevidljivog. Kayserling misli da je zmija najdublji sloj života, i kaže da su Kaldejci poznavali jednu riječ i za život i za zmiju. Rene Guenon smatra da je simbolizam zmije zapravo povezan sa samom idejom života: u arapskom zmija je al-hajje a život al-hajat pa dodaje, smatrajući to vrlo važnim, da je Al-hajj, jedno od glavnih Božjih imena, ali, još jednom upozorava, da ga ne treba prevoditi sa živ, kako se obično čini, nego sa - onaj koji daje život, tj. koji je glavni princip života!
I zaista, to je stari bog, prvi na kojeg ćemo naići na početku svih kozmogeneza! - potpuni je, zaokruženi zaključak kojemu se, zar nije jasno, nema više što dodati.
A ruka na stećku i uzdignuta otvorena pesnica?! Taj ispruženi dlan, neproporcijalno uvećan prema ostatku uspravne lijepe čovjekove figure, znamenit je i valjda svakomu ko ga vidi, otvoreno nudi  jasno značenje! Da, kažu mudri autori - ruka je simbol snage i simbol vlasti, ona je simbol pomoći i znak zašite. Ruka je sredstvo kraljevske djelotvornosti i nosi smisao poticanja ravnoteže i podjele, i, kaže taj - ruke su, ruke - pravde! A ima naroda u svijetu koje bosanski krstjani nikada nisu vidjeli, i koji vjeruju da ruka, sa svojim ispruženim prstima, jest samo i jedino -  produžetak duha. Tako Bambare, u Africi.
Knjige citiraju Andrea Virela koji otkriva, pišući o egipatskom Ka, sljedeće: Uzdignute ruke izraz su pasivnog prijemljivog stanja. Tjelesna radnja prepušta mjesto duhovnom sudioništvu. Otvaranjem ruku nad faraonovom glavom isto je što i otvaranje rogova iznad svete životinje. U oba slučaja otvaranje uvjetuje i označuje primanje kozmičkih sila: Čovjekovo nebo sudjeluje u nebu univerzuma!
»Ove viteške, feudalne ruke nepoznatih i davnih bosanskih baruna u oklopu - govorila je svijetu neobuzdana Krležina misao - ruke boljara koji se opraštaju od nas na odlasku za Aheront - u ritualu rimskog pozdrava - uzdignutom desnicom, s otvorenim dlanom kao ruke saobraćajca kada zaustavlja promet u gradovima, ove glomazne, teške desnice, što nam se javljaju s druge obale, da li su znameni prijetnje ili pozdrava, tko bi to znao i mogao da kaže...«.
 Dragi Miroslave, moža su ti i zbog toga rekli Adie, Krleža  - jer si tako glasno izgovarao ono što se nije usuđivala sama pred sobom priznati samohvalna tisućgodišnja kultura, da su se baš te, ruke bosanske, ruke Dobrih Bošnjana, »ispružile preko demarkacije koja nas odvaja od nepoznatih pokojnika kao da te ruke hoće da posvjedoče pred pokoljenjima kako su bile gvozdene i prkosne, jer nijesu htjele da se sklope pred inkvizicijama koje proklinju i pale Bosnu vjekovima«. 

Ruke što nam se javljaju s druge obale...
Sunce i Mjesec! Što je sunce a što je mjesec? To su nebeska tijela kojima je Bog, osim da ukrašavaju nebo iznad čovjeka, dao čudesne funkcije - njihovim putanjama krećemo se i mi, ne zaostajući, dišući istovjetnim ritmom disanja i gibanja Ukupnog i Nesagledivog, i umu, uza sve, ipak nejasnog Svega i Beskrajnoga!
Da, dobro je rečeno: Budući da je zbiljnost Sunca puna opreka, tako je i simbolizam tog Božjega dara - pun raznovrsnih značenja u brojnim narodima koji su bili, kojih više nema, koji su zamijenjeni drugim narodima, a među njima i ljudima naroda koji ovog trena, uz mene, uz Nusreta i Zlatka, po ko zna koji put postavljaju pitanje: Sunce na nebu i Sunce u kamenu, sunce u smrti, što je tvoj znak?
Zna Zlatko jer proučava sudbine naroda koji su ovuda prolazili da je »Sunce bilo nekoć očitovanje samoga Božanstva, da je Platon prikazao Sunce kao sliku Dobra kakvo se očituje u vidljivim stvarima: za orfike on je razum svijeta
I Nusret, koji iznova iščitava naše pjesništvo iz kolektivnog zapamćenja, prisjeća se zazivanja Sunca: njim narodni bard imenuje ono što je u grudima, ljubav, da je metafora uzvišenog osjećanja koje čovjek može, poosjećujuću svoju bit, učiniti neusporedivim u dobru, u plemenitu, u svemu što jest čovjekov  oljuđeni čin.
Rječnik simbola veli: Sunce je u središtu neba kao što je srce u središtu čovjeka. To je dakako duhovno sunce, vedski simbolizam što ga prikazuje nepomičnim, i u zenitu - kaže se dalje. Koje se naziva srce svijeta i oko svijeta.
I još, za ovu priliku, prenesimo, jer, ko zna hoće li stići oni poslije nas: Svjetlost što zrači sunce intelektualna je spoznaja, a sâmo je sunce kozmički razum. On je, potpuno je nesporno, u nizu civilizacija i kultura, jedan od središnjih, neko bi rekao: carski simbol. Ne treba zaboraviti da je, kao kozmički simbol, Sunce u rangu prve astralne religije.
Antropolog kaže: Svjetlo Mjeseca je svjetlo Sunca! On je odraz svoga izvora. Potom, Mjesečev glas: Ja sam ovisan, ja sam ženski princip.  Prolazeći kroz mijene, Mjesec mijenja i svoj oblik - simbol je preobrazbe i rasta. »Kao nebesko tijelo koje raste, smanjuje se i iščezava, život mu je potčinjen univerzalnom zakonu evolucije, rađanja i smrti... Mjesec je patetičan životopis, baš kao i čovjek... ali njegova smrt nikada nije konačna. Zbog tog vječnog vraćanja svome početnom obliku, zbog te vječite periodičnosti, Mjesec je  izrazito nebesko tijelo biološkog ritma čovekova života...« Koliko značenja, koliko poruka, koliko simbola u arhajskom porijeklu ljudskog sjećanja uknjižena u nesvjesnom što izvire u trenu životnih prilika: kaže se da je simbol posredne, diskurzivne, hladne spoznaje; da je izvor i dobar znak plodnosti; da je Mjesečeva kugla (u hinduizmu) završetak puta predaka. Je li ova nekropola znak kraja puta predaka? Što je našao Mehmedalija, bošnjački Ofrej na svoj baštini, među smokvama i među maslinama?
Sve je izblijedjelo: ponegdje jedva uočavam likove, s naprezanjem, krugova, djeteta pored nogu odraslog, pa grozdnih listova i vitica i bujnih, plodonosnih grozdova grožđa te rozeta u najrazličitijim oblicima likovnoga sadržaja a tu i tamo  zaboravljenih slovnih poruka pored njih, pa ih nazirem kao kroz kišu, kao kroz zamagljeno okno, takve, prekrivene slijevajućom i skamenjenom masom kamene patine koja teži svom konačnom učinku: da sve izjednači i izrava, da poništi, gutajući izvor glasa iz davnine, ljepotu što se opire posljednjim silama.
Dodirujem lomne i iskrene likove koji, baš po toj navali iskrenosti kojoj je sve drugo višak, podsjećaju na crteže rane mladosti čovječanstva punog smisla, na izdvojenost likova kojima pozadina može biti samo zastor od neba ili od zemlje: ako nebo jest, oni, ti ljudi i te životinje i ti lukovi i ta užarena sunca i te spirale svemirskih udubljenja i zakrivljenosti vremena - žive u svemiru golemu, lebde ali na način koji se nama čini koračanjem po bosanskoj zemlji i samoj uzdignutoj i plutajućoj nekim još neotkrivenim i neprepoznatim kozmosom.
  
Isusov plač
Koji je ovo sat i u kojem je ovo danu? Zlatko će nas još jedanput provozati svojim gradom, Stocem, koji je, bujajući obujmio Vidoški grad iz čijih padina i sam nastaje, a sada, poslije nedavnog sloma u krvi, iznovice, ližući rane, klecajući ustaje na svoje nesretne, polomljene noge. Koliko još razdrtina, urušenja, razvalina, čađavih zidina treba prekriti, zamijeniti, uokviriti i zastrijeti novim začuđenim ružama zlodjelom uznemirene avlije! Uspinjemo se strmim putem, između građevnog materijala i rezane građe, putem kojim se primičemo kapiji Vidoškog grada. Po tom nas puteljku prate potpuno zapanjeni već truhli drveni križevi, obilježja nedavno prošle procesije na svom presliku »jeruzalemskoga križnog puta«. Na križevima su rimski brojevi: I., II., III., IV., V. I VI. Šest simbola, šest prvih postaja kojim je posrtao, padao pod teretom preteškog, neljudski velikog križa, dragi Isa, Božiji poslanik. Onaj koji sjedi tako blizu Gospodaru svjetova! Onaj koji je širio ljubav na sve ljude, govoreći da je došao da tješi, da liječi ljudske duše, da nahrani čovjekovo siroto srce, dajući radost i ljubav a ne krv i strašnu smrt! Isus, sretne majke Merjeme sin, koji je širio nauk po kojem su svi ljudi braća, uvijek je zasluživao dove bošnjačkih muslimana. Pa zar bi Isus Krist, Isa - Božji poslanik u Uzvišenoj Knjizi proslavljen, dopustio da jedni tlače druge, da jedni - u njegovo ime! - kao u zgodama prošlosti zbog kojih uporni Ivan Pavao VI. svijetom rasprostire vapeću molbu za oproštaj svih nasljednika križarskih žrtava, baš svih onih što su stoljećima odrastali u mrzloj sjenci brutalne inkvizicijske povijesti?
Gospodar svjetova i poslanici Njegovi, živi su u našim srcima, i kroz nas promatraju svijet, kroz naša srca - jer davno je Mudri rekao, još onda kada se, kao skriveni dragulj, ukazao ljudima: Čovječe, tvoje je srce Moja kuća. Neka se boje oni koji zlodjela rade, a na Njegovo se ime pozivaju! Što sada radi Isus Krist, Božji poslanik, u mom srcu? Kud god bacim pogled, vidim jad. To je jad mog očinjeg vida i moga smrznuta srca.        
A sin Merjemin, u Stocu, čujem na svakom zavijutku ulice, jauče i pita djecu iskrenu: Hoćete li mi oprostiri, nikome rane nisam obećao, i ja vam križ nisam donio, niti sam vas na mukama razapinjao! I mene su, kao i vas, samoga ostavili. Njih će stići kazna zaslužena, a vas će Gospodar Neba i Zemlje, kao što je i mene, u Svoju sigurnu zaštitu uzeti.
Tako je to sa Stocem. Jeruzalemom ovdašnje, Božje kušnje. Gradom koji nisu posjetili  ni Istočni mudraci, ni sveci ljudskog srca, u kojem nikada nisu odsjedali čak ni nesretni bosanski kraljevi, ni pobjedonosni sultani ni veliki veziri. Ali, i Stolac je dio svetosti Božjeg stvaranja, i nad njim istom brižnošću zasigurno bdije prisutnost Božjeg imena i nad njim će bljesnuti, to je zaista sasvim sigurno - buduća pravda Ljubavi Božjih poslanika, onih koji su iz svojih rodnih gradova istjerivani i onima kojima su ljudi smrću groznom prijetili.  

TARGOM BOSANSKIH KRALJEVA, Bosanska riječ, Tuzla, 2007.
POGLED U BOSNU..., Sabor bošnjačkih asocijacija Hrvatske, Zagreb, 2009.
POGLED U BOSNU, Dobra knjiga, Sarajevo, 2010.
KRICI I ŠAPUTANJA, Bosanska riječ, Tuzla, 2017.

 

 

 

NEMIR MEĐU RIMSKIM TORNJEVIMA


U Stocu, političko i vjersko klesanje historije

Davno sam ti legao i dugo ti mi je ležati, romor je srednjovjekovni koji raznose vjetri preko uznemirenih stećaka. Prvo su između njih, poodavno, prokrčili cestu. Razmaknuli su arhivirana vremena, da između njih, kostiju predaka, pređe bezobzirna suvremenost. Nedavno su srednjovjekovnim spavačima „na dohvat ruke“ – postavili „Blajburški križ“. Recentne, „mirnodopske intervencije“ u historijske epohe, kad je o Stocu rijec, ne dodiruju se s uljuđenosti civilizacije na koju se poziva.

Civilizacijski slojevi
Rijetka su živa naselja, a još rjeđi gradovi koji toliko dugo traju, da im se „inicijalne klice“ teško mogu čak i naslutiti! Stolac je, u tom pogledu, živi muzej triju civilizacija. Svaka se od njih i sada može ne samo vidjeti i opipati, ne samo uportijebiti, nego, dapače, i zloupotrijebiti.

Ranih austrougarskih godina, arheolozi sarajevskog Zemaljskog muzeja su na zapadnoj periferiji grada, otkapajući zemlju, na lice dana iznijeli temelje zgrada cijelog kompleksa nevidljivog i zaboravljenog rimskog naselja. Đuro je Basler naknadno ubicirao tu nezaštićenu lokaciju, po sjećanju, „na prostor oko današnje katoličke crkve i nogometnog igrališta.“ Tu se, ponovio je za ranim areheolozima, „nalazila urbana jezgra antičkog grada“. Otkrivene su zgrade imale različite namjene: dvije su bile stambene a jedna, prekrivena mozaicima, posvećena vjerovatno Orfejevu kultu. Zatim dvije zgrade, veća i manja, namijenjene javnim potrebama. Bile su opremljene instalacijama za centralno grijanje. Jedna od njih je očito bila važnim društvenim mjestom – javnim kupatilom. A u blizini - taverna, velika gostionica. Potom još jedna zgradica, šesta, namijenjena kultu mrtvih. U njoj su otkopane tri grobnice s osam kostura. Basler kaže da su u grobu, uz ostalo, pronađene i staklene vazne. 

Danas se ni po čemu ne može vidjeti da je tu nekoć nešto kopano a još manje da je tu čak i nešto pronađeno. To je naselje, poistovjećeno s onim označenu u rimskoj putnoj mapi iz 366. g. kao Ad Turres, Kod tornjeva! 

A rimski su tornjevi iznad naselja, na brdu. Po putnoj se mapi ravnajući, misli se da su izgrađeni tokom IV. stoljeća. Rimski su stratezi izgradili zapravo cijeli odbrambeni sistem kamenih kula, njih devet (a „možda i više“, dodaje Basler), koje je naslijedilo suvremeno doba rane bosanske arheologije. 

Kroz cijeli srednji vijek, kao fantastično uvrđen grad iznad Vidova pola, imenom Vidoštak,  s kulama povezanim bedemima širokim i do dva metra, gospodarili su lokalni plemići, i zadnji među njima, Herceg Stjepan. A nakon 1468., utvrđeni je grad promijenio ime i gospodara. Četiri stotine godina turska je uprava sačuvala svaki rimski kamen i dogradnje humskih knezova i poznih bosanskih vojvoda. Najposlije, tu je i Austro-Ugraska s jezgrovitim bosanskim zaokretom prema Zapadu.

„Anonimna grupa“
Vremenskim slijedom stiglo se u suvremnost. Ovu, što u civilizacijskom smislu afirmira koegzistenciju kultura čiji bi se materijalni dokazi u obilnoj baštinjenoj raskoši ponudili (i) turističkoj kulturi.  Državna Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije, na sjednici održanoj od  21. do 27. januara  2003. godine, donijela je  Odluku kojom se historijsko područje - Stari grad Stolac proglašava nacionalnim spomenikom.  Ali, državna Komisija ne može provesti svoju odluku: ne može zaštiti nacionalnu baštinu. U srcu historijske baštine anonimna je „grupa građana“ , ogromne moći, unijela nemir koji traje od 2005. godine, kad je, na svoju ruku, izgradila kameni križ na betonskom postolju i okružila ga kamenim obzidom „friške“ stilske tehnike.

Ispravljanje historije i „interveniranje“ u nju, osobito „u ime neke nove političke realnosti“ (a znademo da je svaka „politička realnost“ privremena), veliki je grijeh i veliko nasilje. To je kulturološki zločin prema precima i njihovim potomcima. To je, ponovimo za Matvejevićem, djelo „naših talibana“.

 

KLAN PORODICE ŠARIĆ

Serhatlije na Hercegovini


Historijska zamjena jednog modela vladanja drugim, novim, gotovo  je redovno nasilno a istodobno i surovo ocrnjavanja i odbacivanje svega što je stari model u sebi sadržavao. 

Serhatske porodice lokalnih vladara, poredane po graničnom rubu "neprijateljskog svijeta", za zaštitu i bezbrižnost "unutrašnje Bosne" osmanske uprave, zasigurno su neprocjenjive i neusporedive. U povezivanju niti potrgane bosanske povijesti, iznenade vas ponekad bliski susreti sa „živom povijesti“, „preživjelim potomcima“ od kojih samo sretni i spretni žive na svojoj baštini, generalno otuđenoj ili silom državi „dobrovoljno darovanoj“ i muzealiziranoj. 

Porodićne moći
U gradu Stocu, „najljepšem poslije Mostara“, u kojem su 1993. spržili sve što na „tursko podsjeća“ a stolačkim „muslimanskim pukom“ logore u Ljubuškom, Galebi i Dretelju dupkom napunili – susreli smo Šariće, potomke prve patricijske porodice kapetana tog graničnog kadiluka međunarodnog položaja i značaja – moćnika prve polovice 18. stoljeća. 

U dubokoj su sjenci razvikanih Rizvanbegovića, vitalnijih i častohlepne vlasti žedniji, a toj požudi tragovi vode sve do suvremenih dana. Klanovske bitke „porodične moći“ prošlosti, svršavale su pobjedom porodice što se na maču istaknula ili se, barem po jednom članu, samom sultanu približila. 

Prvi poznati kapetan serhata što se dodirivao s Dubrovačkom Republikom, bio je Osmanaga, otac sinova Ismail-kapetana, Ali-bega, Jašar-bega i Sulejman-bega. Pisani dokumenti, poput Osmanaginih pisama Dubrovčanima 25. VII 1729., i sačuvanim odgovorima 28. IX 1729., pa još jednim iz 1730., osnažuju važnost stolačkog kapetana budno praćena iz same Porte. A iza Portinih Visokih vrata, na najtajnovitijih dužnosti samog vrha države, sin je Osmanagin, Ali-beg. Ali-beg, karakulak, šef tajne policije koja, za sultana, prati samo jednu osobu: velikog vezira. 

Dubrovačke intervencije, znamenite po upornosti, nerijetko su baš tom, „Ali-begovom vezom“, povoljno rješavane. O spašavanje svojih državljanja iz ropstva tripolitanskog vladara Ahmeda Barbijera, sultanova vazala, Dubrovčani izvještavaju 10. V 1745. Ali-begova brata u Stocu, Ismaila, koji je već od 1731. uz oca, obnašao i kapetansku dužnost.  Po živim vezama s Dubrovnikom, pismima i izvještajima, Ismail -kapetan zrači odgovornom osobom, koga sudbina upravljanja pograničnim prostorom ne ostavlja ni jednog trenutka bez nevolje. Početkom njegova vladanja, Stolac je zadesila pošast kuge. Zatvaranje pograničnih prijelaza i obaveznih boravaka u lazaretima, Ismail-kapetan pokušava ublažiti pismom Ragužanima od 29. 12. 1731.: „Ako budete pitali za bolest: doslika je iz našeg Stoca izašlo veće od 300 mrtvaca. A sadara svaki dan izlazu po 4 do 5 mrtvaca, a mi hvala Bogu doslika živimo zdravo.“ 

Mučni sporovi
Slijedili su mučni sporovi s trebinjskim kapetanima oko nadleštva nad pravom ubiranja carine  nad stonskom slanicom i prijelaznim klancima, što je završilo procesima pred ljubinjskim kadijom, a Ismail-kapetan iz spora izašao „kratkih rukava“. 

Najburnije razdoblje je, puno dubrovačkih pritužbi na janičarske baše na granici, započeto janičarskom pobunom u Mostaru 1748., zbog nameta bosanskog vezira Ali-paše Hećimovića. Na stolačko-dubrovačkoj granici turska se vlast nije gotovo ni osjećala. Nasilje nad dubrovačkim podanicima je bilo svakodnevno. Među najvećim nasilnicima „proslavili“ su se braća Bojičići, Mahmud-baša i Ali-baša iz Popova Polja. Prelazili su na dubrovačko područje, dolazeći do pred sami Knežev dvor, potežući mačeve na mirne ljude i pucajući iz pušaka. Vlada Republike zulmućare je prijavljivala Jašar-begu Šariću, kapetanovu bratu,  šefu svih janjičara-baša. Nasilju nije bilo kraja. To je najvjerovatnije bio razlog razrješenju braće Šarića s funkcija kapetana, kadije i janjičarskog baše stolačkog kadiluka. Klan Šarića zamijenio je klan Rizvanbegovića. Upamćeni su po trajnim dobrima plemenitih namjera.

Serhatski modeli porodičnih " stubova države" osmanskog doba davno su nestali, mada su se oblicima nepotizma - znali „ukazati“ i kasnije, sve do najnovijih vremena, sebičnim, tajkunskim garniturama „begovskog porijekla“.




ĆUPRIJA KOJA SE NARUGALA

  Ljudi se pamte po djelima koje su ostavili, po dobroti koju su pridodali svome vremenu i svome narodu. Mostovi su, nije jedanput zapisano, u vrhu plemenitih djela kulturnog materijalnog naslijeđa. Ideja mosta je uzvišena: njezin sadržaj oplemenjuje, jer nosi snažnu humanu zadaću trajnog susretanja s drugima. Zbog toga su mostovi nerijetko i prelijepa arhitektonska „čuda“, u koja je neimar ugradio najbolje i najljepše čime je njegovo znanje i njegova duša raspolagala. Takvi, koji snažno obilježavaju i kreatora mosta, ponekad „progovaraju“, „nešto poručuju“, daju neki dodatni „znak“, „išaret“, što li.  Našao sam jedan most koji, snažan poput metafore, govori o vremenu, o ružnoj vlasti u ružnom vremenu, ismijava je i o njoj govori istinu na sav glas. 

Takav most nađoh u gradu Stocu, na rijeci Bregavi. Ime mu je Inat-ćuprija. Most koji prkosi, koji se glasno narugao! Kao po običaju, ni za njega nemarna historija „ne zna ništa pouzdano“. Ne zna ona ni od kada je ni od koga je.
 
Bilo kako bilo, legenda kaže da se „taman završavala u Stocu Donja ćuprija bega stolačkog“, kad ga, tog bega, pozvaše iz Stambola na vojnu, jer je buna izbila u dalekoj Anadoliji, pa da i on doleti sa Stočanima i odbrani je. Neki, nagađajući kada se to zbilo, kada je taj prvak grada „pokupio iz Stoca sve što imade glavu, jal snagu za vojnu“, misle da bi to bilo 1658. To godište i tu bunu spominje Evlija Čelebija u svom velikom putopisu. Predanje, kao privid historije, kazuje da „čim je beg iz Stoca izmakao“, u gradu se pojavi neki Trtak iz Ljubinja i uze vlast u svoje šake...“ Na tom mjestu historija se naglo prekida, a započinje, ucijepivši se u nju, legenda...  „Isah neimar i njegov ortak Risto taman skidali skele s begove ćuprije, kad, eto vraga, naiđe taj Trtak.  Preprknio ti se puščetinom pa kroz Stolac, ko sam ti, ja sam ti. Ide on tako, a oko njega desetak-petn'es' nakije ko i on. Doš'o njihov vakat...“

Elem, Trtak, kojeg niko živ nije poznavao ni po čemu, šeta po čaršiji, pokazuje se sa svojom pratnjom sitih i nabusitih. Nije šala, popeli su se na vlast. Razgleda ta bitanga s družinom, novu blistavu ćupriju odsutnog naručitelja. Lijepa je bila begova ćuprija sa pet svodova, poput očiju kroz koje su tekle vode Bregave, prskajući poput srebrenih slapova. Trtak se zadivi ljepoti, jer i budale ponekad razdvoje lijepo od ružnoga, pa osjeti u sebi neki čudan poriv koji narod zove inatom. Trtak dreknu majstorima, jer slaba vlast je uvijek glasna, da odmah njegovu ćupriju na Bregavi sačine, od begove ljepšu i „okatiju“. 

U strahu od posljednica, neimari se premišljaše šta da urade a da sačuvaju „glavu na ramenu“. Valja poslušati i Trtka a ne nasrditi bega zbog gradnje neodobrene. A i djela samoga da se ne postide.
Kaže Isah Trtku: "Gradiću ćupriju, ama k'o burmu, pa pô burme na suncu, a druga pola u vodi." Trtak ni da čuje. "Hoću", kaže, "ćupriju da ima više oka nego begova."
Argati počeli jazit' Bregavu, a Isah i Risto u brdo da traže majdan za kamen. Zdvojni zdujali nekoliko dana i našli. Grk im se kruh zalomio. Kako god učiniš, ode glava, a osta i sramota. Počeli ćupriju, pa gradi, pa pravi, pa gradi, i bogami je načiniše.

„Dok su zidali - kaže legenda - smisliše osvetu. Načiniše oka više nego u begove ćuprije, ama svako oko je heravo, ja manje ja više, a u onije' s kraja jedna noga dopire do vode, a ona druga naslonjena u brdo. Iz inata naređeno, za inat i načinjeno!“
„Trtak, ko prazna glava, poč'o da slavi ćupriju, ko biva osta spomen kad se i on u Stocu pit'o.“

Ta poučna arhitektonska rugalica, obrušena kao sve drugo što je bilo u Stocu ubijano 1992-1995., ponovno je na svom mjestu. Rustikalnog je izgleda, „teška“, svedena na čistu funkciju. Svojim neestetskim izgledom sugerira da vuče korijene iz predturskog, srednjovjekovnog razdoblja. Ta neobična Inat ćuprija – „prosvijetljena legendom“ – u srcima ljudi nosi njihovu težnju da se, i u najvećoj nevolji, odupru vlastodršcu i političkom nasilniku. 


JEVREJSKI GROB U HUMSKOJ ZEMLJI


 Samo brzoplet putnik neće zastati na samom ulazu u Stolac, u Gorici, uz niski zid koji rubi memorijal neobičnoj i svetoj jevrejsko-sefardskoj osobi Mojsija Moše Danona.


Sarajevski protest
 Zapravo, u tom malom i njegovanom sakralnom prostoru tri su kamena spomenika, ali je mjesto znamenito samo po jednom -  po sarkofagu prvog sarajevskog rabina, hahan-baše  Mojsija Moše Danana.  Priča kazuje da je, zaputivši se prema Dubrovniku gdje ga je čekala lađa za hadžiluk u Jerusalim, iznenada umro na Krajšini na domaku starog Stoca. Priča kazuje da ga je na pravdi Boga Jedinoga utamničio Mehmed Rušdi-paša godine 1820. i bacio, sa još desetak Jevreja, u sarajevski zlokobni zindan iz kojeg se rijetko ko vraćao.  Paša zatraži od sefardske zajednice 500 kesa groša za otkup uhićenika – ili će ih pogubiti. Po zabilješkama Zeki-efendije, Rafael Levi, ugledni saraf-baša (mjenjač) obrati se, nakon jedne džuma-namaza, muslimanskim prvacima za pomoć. Muslimanski mu prvaci, jer su Levija izuzetno cijenili, obećaju da će sve uraditi i sutradan sve Jevreje oslobodit. Ujutro, po sabah namazu, iskupi se 3000 muslimana i navale na Rustem-pašin konak, provališe unutra i oslobodiše nevoljne Sefarde. Rustem-paša pobježe u Travnik i posla Visokoj Porti vijest da su se u Sarajevu digli protiv  svijetloga Sultana! Sarajevski prvaci, saznavši za tu optužbu, napisaše svoju istinu, kao i o svim nezakonitostima Rustem-pašinim, s potpisima 249 najviđenijih građana. Jevreji su također poslali u Stambol dvojicu ljudi da pripomognu da istina stigne do Sultana.... Da je plan uspio, vidjelo se ubrzo: Sultan je smijenio Rustem-pašu i priveo ga pred lice Pravde…

Od tog dana rabinovog oslobođenja zindana, sarajevski Jevreji proslavljaju 4. hešvana, Purim de Sarajevo, Dan spasenja, a 20. sivana (juna) polaze na hodočašće u stolačku Krajišinu... 

Hebrejskim slovima u kamenom sarkofaku toliko nalik oblžnjim stećcima, u prijevodu na bosanski, piše, među ostalim:



RABIN MOŠE DANON

Bio je naš učitelj i rabin / Njegova dobra djela / Neka nam pomognu! / Amin!

Odijelio se od ovoga svijeta / Dana 20. sivana 5590. /1830./



Zanimljivo je da se za ovo memorijalno mjesto puno svetosti, gotovo dvije stotine godine brine isključivo jedna muslimanska porodica, obitelj starosjedilačkih Medara. Nakon što je divlja sila 1993. porušila i spalila sve u Stocu, oborila je i malu židovsku bogomolju. Nju je, zaraslu u oštru hercegovačku travu i drač, takvu, naherenih zidova i urušena krova, zatekao iz kuće prognani Mirsad Medar, vrativši se godine 1997. Prvo što je uradio, bilo je da očisti malo groblje triju sarkofaga – hahan-baše Mojsija i dvojice austrougarskih vojnika poginulih u otporu zapremi bosanske zemlje, pa su i njih ukopali tu, pored zapamćenog rabina, 1898. godine.



Živjeti s drugima, Božji je Zakon

Ta nevoljni židovski grob stalno opominje da je sudbina ljudi određena „nepromjenjenim zakonom“ živoljenja s drugim i drukčijim, da su ljudi  - „proizvođači historije“, privremeni i egoistični. Moša Danon je potomak španjolskih Jevreja, čiji su preci doživjeli 1492. godine isto ono što je doživio Mirsad Medar  punih 500 godina kasnije - 1993., kad su ga s djedovine protjerale snage Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske. A onaj izgon židovskog  naroda s Pirineja (i španjolskih muslimana k tomu!), pokrenuo je edikt katoličkog kraljevskog para Ferdinanda i Izabele izdan 31. marta 1492., kojim su im pod prijetnjom smrti naredili iseljavanje iz Španjolske u roku od četiti sljedeća mjeseca... ako se ne pokrste.

Nijedna europska država nije pokazala sućuti prema ljudskoj patnji najvećih razmjera koje je svijet vidio i sve do jedne su čvrsto zatvorile svoje granice pred ljudskim suzama. Jedina zemlja koja im je pružila ruku spasa, bila je Osmanska imperija u čijem je sastavu bila i Bosna; tako su Sefadi postali dio nas, naše zemlje i naših života. Petstotina godina jevrejskog prisustva u životu bosanskih i humskih ljudi bio je toliko snažan i plodonosan, da je nezamisliva kulturna i privredna slika našeg zajedničkog portreta, bez njihovog doprinosa! Bez njih, kako su zamišljali projektanti propalih, krvavih  historija, naša bi historija bila torzo. Zaravnjena, pusta zemlja.

 

SLIKAR IZ PALEOLITA, MEHMED IZ MODERNE

 Arheolog je rekao: bh. prahistorija ostavila je znak čovjeka koji promatra svijet, u Badnju, u pećini. To paleolitsko, mediteransko okupljalište nomada, otkriveno je 70-tih godina 20. vijeka. Pred Stocem je, nad Bregavom.


Smrtna kazna
Tu ćeš vidjeti fragment prve čovjekove poruke od prije 10 ili 12 ili više hiljada godina. Na gravuri u kamenu prikazan je konj diluvijalnih predjela iz praskozorja svijeta. Mileniji su izgrizli stijenu; ostao je samo dio konjskih sapi i repa.  

Historija rasprostrta po stolačkoj zemlji, opipljiva i vidljiva, ostavila je tragove velikog umijeća, od kiklopskih zidova Daorsona, uresa mramorja Radimlje, ikona i fresaka u crkvicama, do ćilima i rezbarija po namještaju, musanderama, vratima i šišama – i najposlije, kaligrafijama i slikama – znani i neznanih umjetnika.

Začudno je, „obzirom na sve“, da je u Stocu g. 1852., u porodici poznatoj po kapetanima Šarićima, na svijet došao dječak Mehmed koji je serhatlijski  džeferdar, sudbinom ili „višom uputom“, zamijenio paletom plamtećih boja, vođen vizijom „nekog drugog, neizrecivog svijeta“.  On nije izabrao slikarstvo, slikarstvo je izabralo njega – zapisao je A. Poljarević. Potpuno druga pjesma bila je s I. Kurilićem, D. Ružićem, V. Hamovićem, M. i B. Šotrom. 
Biografi ističu da je „Mehmed ef. Šarić bio jedan od najuglednijih ljudi svoga vremena...“ Uz diplomu mostarske ruždije, odlično je govorio njemački i francuski jezik. Uoči ulaska austrougarskih trupa 1878., s ocem Ismailom je zbog životne opasnosti, izbjegao u Stambol. Pri povratku, uhapšeni su i osuđeni na smrt. Intervencijom Bošnjaka Mostara, oslobođeni su u obnovljenom sudskom postupku. Nakon tog događaja, Mehmed je započeo plodnom umjetničkom, kulturnom i, kao poslanik u Saboru, društvenom aktivnošću. Početne je pouke o slikarstvu dobio od nekog učitelja Dalmatinca, koji se i sam bavio slikanjem. Prvi put je javno izložio jedan crtež u Budimpešti 1885. Neočekivano je honoriran – nagradom! Samo 11 godina kasnije, na Milenijskoj izložbi 1896. povodom 1000-godišnjice mađarskog kraljevstva,  u Budimpešti, nagrađen je sa 50 forinti za veliko platno Panorama Stoca. Svijet je vidio da na izložbi, uz platna jednog velikog Paje Jovanovića –ima i ulje ef. Šarića, iz Bosne koja nije tek pusti i usnuli „tamni vilajet“.

 „Sarajevski list“ je zabilježio: „Na izložbi je jedna velika slika crtača samouka. Slika grada Stoca koju je izradio neki mladi Mehmed slobodnom rukom. Zaista koji god pogleda ovu sliku, svako će se zadiviti ovolikom daru od naravi i poželjet će  da taj mladi Mehmed  ode na slikarsku školu, koji bi vala, za koju godinu bio vještak, za koga bi se znalo po cijelom svijetu...“

Crtač samouk
Ali, nije otišao. Ostao je u svom Stocu „služiti korisnijim poslovima“ – slikajući do kraja života, g. 1920. Deset godina iza njegove smrti, u požaru planuše njegovi crteži i ulja... Bijahu mu sačuvani kaligrafski ispisi ajeta po zidovima Carske džamije - do 1993., do razaranja umjetnikova dženneta. Tada su planule i njegove lehve, i ona, na kumašu, zlatnim vezom izvezena.  

Ima li išta spašeno Šarićevom „slobodnom rukom urađeno“,  tog začetnika nove likovne senzibilnosti? Kazuju da ima: eno crteža što ih je 1896. na knjizi Poviest srednjeg vieka F. Vallae radio (vlasništvo S. Behmena), i crteža na knjizi A. Hangija, Život i običaji muslimana u BiH, Mostar, 1900. (v. u F. Rizvanbegovića), a eno i u Tešnju mu se (u ostavštini H. Dizdara) čuva blok za crtanje. Ima i fotografija izgorjele Panorame Stoca. Postoji i portret u ulju tog Šarića, s potpisom: Ahmetov! Tajnu o Ahmetovu otkrio je M. Resulović: „Puno autorovo ime je Ibrahim Ahmetov. Vjerovatno je ruski emigrant...“ Potomci M. Šarića darovali su portret (i sve rukopise obiteljske arhive) Bošnjačkom institutu u Sarajevu. 

Samo se za male narode može reći da nemaju sreće, jer ih svirepost velikih baca u ratove i  u svoja kola upreže poput volova, otimajući im sve, da se dobrim duhom ne bi iskazali i na svoje noge, na zemlji svojoj, podigli. Tako ni knjige likovne povijesti u nas ne počinju imenom Šarićevim, a trebale bi!




PISMA IZ DRUGOG VREMENA


Sve sretne obitelji nalik su jedna  drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način – prva je rečenica u Tolstojevoj „Ani Karenjini“. U historijama nema riječi ni o nesretnim porodicama, ni o tužnim pojedincima. Prikriveni su brojevima poginulih branitelja i likvidiranih dušmana. Niko se ne sjeća da je školska historija spominjala prognane i  izbjegle. Danas po svijetu luta više od pedeset miliona novih raseljenih ljudi. Ali, historija se njima ne bavi. Njima se bave socijalne i policijske službe. Ta produžena patnja crne, pečalne žali za izgubljenom domovinom,  nerijetko traje kroz nekoliko generacija.

Prisilne ispovijesti
Veliko je naše neznanje, naša neinformiranost o valovima bh. „odlijeva stanovništva“, od doba kraljice Katarine do dana današnjih! Traje poput tvrde zakonitosti: pokolji, prognanstva, izbjeglištva! Evo, nekom čudnom igrom, dođoše do mene stranice prinudne policijske ispovijesti.  Potpisali su je 23. 1. 1903. Buzan Rade, Dulać Risto, Grbo Đuro, Mišković Bužo, Mišković Mitar i Peš Risto iz Stoca:  "Mi smo lanjske godine izselili iz Bosne pošto smo mislili da bi mi mogli u Srbiji bolje živiti. Mi smo željeznicom došli do Beograda, oma tamo su nam žandari kazali da mi ne smiemo ulaziti, nego moramo odmah natrag u Bosnu. Mi nismo ni došli u varoš, te smo najviše ostali 10 minuta u Srbiji. Onda smo se amo povratili.“
Dizdar Mustafa iz Stoca. Zapisnik od 26.3.1902. „U 1898. odmah po novoj godini, kad je bio grčko-turski rat, išli su neki mladići iz Stoca da ratuju sa turskom vojskom proti Grcima, te sam otišao i ja sa Salkom Obradovićem iz Stoca. Mi smo išli preko Dubrovnika po vaporu u Skadar, a iz Skadara po nogama u Solun. U Solunu smo stigli Lutvu Pitića iz Stoca koji već kao soldat služio. U Solunu sam ostao 3 dana, a išli smo… na Carigrad. U Carigradu sam dobio radnju u jednoj fabrici, a pošto se u međuvremenu rat svršio ostao sam tamo. Salko Obradović putovao je dalje. U ovoj fabrici radio sam kroz cielo vrieme što sam bio odsutan. Pošto meni moja majka više puta pisala da se povratim, da ona ne može živiti, te sam se usudio da se povratim. Na svoj trošak došao sam u Biograd te meni više novca nestalo, te sam se prijavio kod gospodina konsula a dobio sam kartu u Mostar. (…) Slučajno ako i majka meni pisala ne bi, ne bi ja bio ostao tamo jer se tamo vrlo slabo živi, a čovjek ako radi, nikakvu redovitu plaću dobiti ne može. Htio sam se već prije povratit, ali nisam imao putnog troška. (…) Mi smo se jada put napili a jedan priča da ide više mladića u Tursku, te smo kazali da idemo i mi i išli smo."
Nikšić Muhamed iz Stoca. Zapisnik od 7. S. 1902.: "Ja sam otišao u g. 1900. 1. novembra preko Bileć i Trebinja u Kotor a iz Kotora vaporom u Carigrad, a iz Carigrada dalje u Engoru. U Engori sam bio 4 mjeseca a radio sam nadnicu. Iz Enogre otišao sam u Ajas, Bejpazar, Eskišeher, Indžer, Brusu. Svuda sam malo vremena radio a išao sam dalje. Iz Bruse sam išao u Stambul a od Stambula hotio sam u Salonik ali vapor mene bacio u Ismir. U Ismiru sam bio 4 dana a išao sam u Saloniku opet vaporom. Iz Salonike sam išao po nogama u Dževerdžilu. A dalje u Skoplje gdje sam se javio kod jednoga generala (konsula). On mi dao podporu a odpremio mene u Niš. Iz Niša mene zapremi konsul u Biograd a iz Biograda u Zemun. U Zemunu sam se javio kod policie koja mene zapremila u Bosnu. (…).“

Molim da ostanem u domovini
Rizvanbegović Hasan beg iz Stoca kaže (24. 9. 1902.) da je „sa ocem Osmanbegom i braćom u god. 1881. izselio u Tursku“… "Ja molim da meni visoka zemaljsku vlada dozvoli da mogu za uvijek opet ostati u mojoj domovini te ću ja stanovati u Stocu."

Stoljetna nas pisma opominju da potražimo svoju braću i svoje sestre ma gdje oni bili.  Koliko god smo povezani net-mrežama i skajpovima, nacionalno tijelo svaki put, novim valom ljudskog „prelijevanja“, dodatno umire. Tješi jedino jedna misao  – osobito danas – da se može biti vezan za domovinu, a ne samo za zemlju;  nužno je „od nevolje izbjeglištva napraviti školu“. Tada će oni kojima se historija nije bavila (mislio je dr. Smail Balić) – na historiju utjecati i njome upravljati. 



PROTJERANI GENIJ - OSMAN PIRIJA


Osman Pirija (Stolac, 1926. - Mostar, 2002.)

Jedan je od naših prijatelja koji pišu knjige, posjetio g. 2003. u ljetnoj kući gospođu Nuru-Mariju Pirija, u Komarni, na ušću Neretve, koju je za obiteljsku sreću podigao njezin umrli suprug.  Oko posjetiočevih nogu umiljavala se mačka. „Misli da ste Osman - prošaputala je gospođa. - Danima nije jela nakon što je otišao...“ 

Obećana zemlja
Djeca i neke životinje posjeduju nejasnu moć kojom, po nečem, prepoznaju dobre ljude što mi ostali smrtnici ne vidimo. Možda po auri kojom su posvećeni za neku zadanu misiju koju trebaju obaviti na ovom svijetu?

Osman je Pirija nekoliko mjeseci prije smrti sam posvjedočio, ne znajući da baš to govori, da mu bi „suđeno“ tvrdu Hercegovinu, punu zmija i teške sirotinje, pretvoriti u obećanu zemlju sretnih ljudi. Na kraju se života osjećao iznevjerenim. Međutim,  njegov je naum hitorijski uknjižen baš kao da je u punom opsegu ostvaren, a ne u fantastičnim fragmentima na kojima se i danas temelji nada ogromnog broja ljudi. 

Sada bi imao 90. godina. Rođen u Stocu, na „međi grničnih kultura i naroda“, 2. 1. 1926. Kao znatiželjno dijete budućnosti, stigao je biti partizanom, i studentom, i profesorom mladog sarajevskog Poljoprivrednog fakulteta, a i obavljenom specijalizacijom – riplijevski rijetkom u doba nimalo nježnog socijalizma – u samom srcu „truhle Engleske“!  Taj burni praktični i znanstveni uzlet jedne velike volje, otvarao je raskošnu viziju nad začaranim, pustinjskim kamenjarem kradljivaca vode koje sreća nikad nije vidjela - vidjela je budućnost očima Osmana Pirije: njegov koncept samoodrživosti privrednog rasta Hercegovine zasnivao se na poljoprivredi. Mijenjao je konfiguraciju zemlje, sociološku i kulturnu sliku prirode i ljudi u njoj. Kao budućnosni sistem navodnjavanja, kap po pak, tako je rasla oaza zelenja u pustom krajoliku, od prvog maslinjaka kod Carskih vinograda do beskrajnog lanca „Hepoka“ koji je premrežio cijelu Hercegovu zemlju socijalističkog sistema. I tu su se, na toj graničnoj crti, zbiljnog života i tvrde političke ideje „režiranog“ a ne humanog, na ekologiji zasnovanog razvoja, sudarili Pirijin koncept i koncept Partije koja je imala drugi plan: da usred rajskog vrta useli - „Aluminij“! Do dubokog sraza je posebno došlo između bivših prijatelja, Osmana i moćnog Džemala Bijedića. 

Obračun s "Hepokom"
Rezimirajući svoj život gotovo neposredno pred smrt, nadživjevši sve svoje oponente, dr. Pirija je pričao novinaru Š. Kadriću: Obračun s Hepokom  „započeo je, kad sam poslao vlastima pismo na 7 tipkanih stranica“ puno neporecivih  spoznaja oslonjenih na „najveća svjetska iskustva u oblasti aluminijskih kombinata i njihovih štetnih posljedica na okolinu“.  Njim je ustao u „zaštitu  krava, breskvi, vinove loze, stakla i ljudi Mostara i Hercegovine“. Kaže: „Ustao sam u zaštitu onih kojima je počela otpadati kosa i lomiti se kosti“ same od sebe! „Udaljenost farme krava Hepoka od Aluminijskog kombinata je 800 metara. Moja primjedba je bila na lokaciju tako prljave i štetne tehnologije i štetne industrije koja je trebala uništiti našu Obećanu zemlju.“

Na svečanoj sjednici Općine Mostar, po 1. tačci dnevnog reda – uručena su priznanja zaslužnim, među njima i dr. Piriji. Druga tačka je donosila odluku o polaganju kamena temeljca Aluminiskom kombinatu. Predsjednik Općine je, nakon opisane „idilične slike Hercegovine“ oslonjene na „Aluminij“, dodao: "A jedini čovjek koji se protivi tom procvatu je Osman Pirija..."

Nakon sjednice, Pirija je u prolazu čuo Vladu Šegrta, da pita gradonačelnika: "Zašto ne sklonite tog Piriju?" Hepok je trebalo zaustaviti.

Iz sudara nauke i politike, zna se ko stradava. Pirija je napustio Mostar i posvetio se profesuri na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu. 

Pozivan, u svojstvu eksperta Svjetske organizacije za hranu – FAO-a, višekratno je boravio u Etiopiji i Libiji, “i tamo stvarao ono što mu je u domovini bilo onemogućeno”. 

Ako su nagrade i odličja utjeha, prije svega živima, imao ih je: prilikom njegova pokopa 19. 3. 2002. spomenuta su neka: Orden za hrabrost, Orden zasluga trećeg reda na narod, Orden rada drugog reda i Nagrada ZAVNOBiH-a.  Tako to biva na ovom svijetu.